U kutiji je bila ogrlica moje majke i pismo upućeno „ženi koja jednog dana bude pored moje kćerke“. Majka ga je napisala pred kraj bolesti i dala ocu zajedno s ogrlicom. Zamolila ga je da ga sačuva za dan kad se budem udavala. Nije mogla znati ko će jednog dana biti njegova nova partnerka. Zato je napisala da, ako ta žena bude dobra prema meni, može ona da mi preda kutiju. Maćeha nije izmislila molbu. Otac joj je pismo pokazao kad su se vjenčali.
Čitala sam mamine riječi nekoliko puta. Nije pisala uputstva kako da živim. Sjećala se kako sam kao dijete govorila da na svadbi želim da svi sjedimo za istim stolom, čak i ljudi koji se ne poznaju. Rekla je da se nada da će pored mene tada biti neko ko me voli i da će, ako u našem domu poslije nje dođe druga žena, ta žena znati da ne mora zauzeti njeno mjesto da bi imala svoje.
Maćeha je priznala da se plašila da mi da pismo. Na početku sam joj branila da dira mamine stvari i ljutila se kad bi otac bio srećan s njom. Zato je godinama čekala da pitam, a ja nikad nisam pitala. Praznu stolicu je ostavila da se majka pomene na dan kad bi mi najviše nedostajala. Rekla sam joj da bi mi bilo lakše da je prije ceremonije pitala želim li taj gest. Priznala je da je u pravu.
Otac je došao kad nas je vidio obje uplakane. Rekao je da je on trebalo da mi preda kutiju mnogo ranije, a da je odgađao jer se bojao da će mi svako otvaranje maminih stvari nanijeti novu bol. Njih dvoje su, svaki iz svog straha, odlučivali umjesto mene. Nisam htjela da se zbog toga dan završi optužbama. Zamolila sam ih samo da ubuduće ne kriju uspomene pod izgovorom da me štite.
Ogrlicu sam stavila prije večere. Nije pretvorila praznu stolicu u mamin dolazak, ali me podsjetila da je mislila na mene i kad nije znala kako ću odrastati. Maćehi sam rekla da sjedne pored mene na porodičnoj fotografiji, ako želi. Nismo postale majka i kćerka jednim pismom. Postale smo dvije žene koje su se prvi put mogle voljeti bez straha da jedna briše drugu.
