„Ako čitaš ovo, znači da si ljut na mene. I imaš pravo.“
Zastao sam. Nisam očekivao takve riječi.
Nastavio sam da čitam:
„Znam da si cijelog života mislio da više volim tvog brata. Istina je da sam njemu više pomagao, ali ne zato što mi je bio draži. Pomagao sam mu jer sam znao da bez mene teško može da se snađe. Tebe sam uvijek gledao kao jačeg. Možda sam zbog toga prema tebi bio nepravedan.“
Ruke su mi počele da drhte.
Na drugoj strani pisma stajalo je:
„Kuća, vikendica i novac koje sam ostavio tvom bratu nisu sve što imam. Postoji još nešto o čemu niko osim mene nije znao.“
Ispod toga bila je adresa jedne banke, broj sefa i mali ključ zalijepljen trakom za papir.
Već sljedećeg jutra otišao sam tamo. Pokazao sam dokumenta i pismo. Službenik me odveo do sefa.
Kada sam ga otvorio, unutra nije bilo gomile novca kako sam očekivao.
Bila je jedna stara fascikla, nekoliko fotografija i dokument.
Pročitao sam ga dva puta jer nisam mogao da vjerujem.
Otac je godinama ranije kupio zemljište na moje ime. Danas je vrijedilo više nego kuća i vikendica zajedno.
Na posljednjoj fotografiji bili smo otac i ja, dok sam još bio dječak.
Na poleđini je njegovim rukopisom pisalo:
„Nikada nisi bio manje voljen. Samo sam napravio grešku što ti to nisam češće govorio.“
Tada mi nasljedstvo više nije bilo važno.
Sjeo sam ispred banke, držao fotografiju u rukama i prvi put poslije očeve smrti zaplakao.
