Djevojčica je rekla: „Lejla mi je kazala da ovdje čekam.“ Žena na telefonu prestala je plakati. Lejla se zvala njena preminula kćerka. Osjetila sam jezu, ali nisam dijete zasipala pitanjima. Pozvala sam dežurnu službu u bolnici i rekla gdje se nalazimo. Djevojčici sam ponudila vodu, a telefon ostavila na vezi dok ne saznamo kome pripada broj na narukvici.
Žena je stigla za pola sata. Nije tvrdila da poznaje djevojčicu. Tek kad je vidjela crvenu narukvicu, objasnila je da je takve pravila za udruženje koje je osnovala u sjećanje na Lejlu. Na unutrašnjoj strani nalazili su se naziv udruženja i njen broj, za hitne slučajeve djece koju prate volonteri. Neko je djevojčici dao narukvicu prije nekoliko dana. Ono što je zvučalo nemoguće odjednom je dobilo jednostavno, tužno objašnjenje.
Djevojčica je rekla da ju je kod bolnice ostavila žena koja se predstavila kao Lejla. Opisala je mladu volonterku u žutom prsluku. Zajedno smo je pronašli preko dežurnog broja udruženja: zvala se Lejla, baš kao djevojčica po kojoj je udruženje dobilo ime. Tog jutra je djevojčicu dovela iz privremenog smještaja na pregled. Dok je otišla do šaltera, mala je izišla na drugi ulaz i čekala tamo gdje je mislila da su se dogovorile.
Volonterka se vratila uplašena, s papirima o djevojčicinom dolasku i brojem odgovorne osobe. Djevojčica ju je odmah prepoznala. Žena s telefona sjela je kraj njih, dugo gledala narukvicu i priznala da je na trenutak poželjela vjerovati u nemoguće. Niko je nije ismijao. Gubitak djeteta ne nestaje zato što neko pokaže logično objašnjenje.
Kad su preuzimanje i pregled uredno završeni, djevojčica je pitala može li zadržati narukvicu. Žena joj je rekla da može i da broj na njoj zaista postoji ako ikad zatreba pomoć. Tog dana nismo pronašli izgubljenu kćerku. Pronašli smo djevojčicu kojoj je trebalo da odrasli ostanu uz nju dok se ne vrati na sigurno.
