Ime na kovertama bilo je Marija Kovač. Nisam poznavala nikoga s tim imenom. U fioci je, ispod pozivnica, ležala stara fotografija: moj otac, mlada žena i beba u naručju. Na poleđini je pisalo moje ime. Posljednja pozivnica bila je datirana nedjelju prije njegove smrti. Nisam mogla shvatiti zašto je nekoga čekao toliko dugo, a meni nikad nije rekao ni da ta osoba postoji.
Otišla sam na adresu s koverte. Otvorila mi je žena koja je na fotografiji izgledala kao moja majka, samo mnogo mlađa. Rekla je da jeste moja majka. Nisam joj odmah pružila pozivnice; tražila sam da mi kaže nešto što nisam mogla naći na slici. Znala je ime moje prve učiteljice i ožiljak na koljenu, a onda je priznala da je o tome godinama čitala u pismima koja joj je otac slao.
Kao dijete znala sam samo da je mama otišla i da tata ne voli razgovarati o tome. Marija je rekla da je poslije teškog perioda liječenja potpisala da tata privremeno brine o meni. Kada se oporavila, pokušala je obnoviti kontakt, ali se svaki razgovor pretvarao u svađu. Nije htjela dolaziti nenajavljeno i gledati kako se ja rastržem između njih. Pokazala mi je svoje neotvorene odgovore koje je vraćala kad nije imala snage za susret.
Pitala sam je zašto se nije javila meni kad sam odrasla. Rekla je da je to njena najveća greška. Čekala je da tata kaže kako je spreman, a on je čekao nju. Sedamdeset i dvije pozivnice bile su njegovi pokušaji da je vrati za naš sto, ali ih nikada nije poslao. Na posljednjoj je odlučio da će, ako dođe, napokon meni reći ko je ona. Umro je prije nego što je skupio hrabrost i za poštu i za razgovor.
Nisam je zagrlila tog prvog dana. Previše je godina stajalo između nas da bih ih izbrisala jednom pričom. Ipak sam joj rekla da u nedjelju može doći na ručak. Kad je zazvonila, iznijela sam tri tanjira. Jedan je ostao prazan za oca koji više nije mogao otvoriti vrata, ali nam je, uprkos svemu, ostavio mjesto za stolom.
