Starica se predstavila kao Milena i rekla da je sestra moje majke. Nikad nisam čula da mama ima sestru. Fotografiju je čuvala u praznoj kutiji jer je to bila posljednja stvar koju joj je mama dala na moj peti rođendan: tortu je odnijela, a kutiju i sliku ostavila na njenom pragu. Milena je od tada svakog septembra odlazila istim autobusom do naše stare ulice, nadajući se da će nas ponovo vidjeti.
Nisam joj odmah povjerovala. Mama je o svom djetinjstvu govorila malo, ali nikada nije spomenula svađu koja bi objasnila tako dug prekid. Milena mi je pokazala pisma s maminim rukopisom i malu sliku njih dvije ispred kuće koju sam prepoznala. Rekla je da je poslije smrti bake njihov otac prodao porodični stan i novac obećao objema. Kada je mama ostala sama sa mnom, Milena je mislila da je uzela njen dio i nestala. Mama je vjerovala da je Milena potpisala prodaju i okrenula joj leđa.
Ponijela sam pisma kući. Mama ih je dugo gledala prije nego što je progovorila. Rekla je da je nakon prodaje dobila samo nekoliko novčanica i očevu riječ da je ostatak poslao Mileni. Nije je mrzila zbog novca, nego zato što joj se sestra nije javila dok je živjela u sobi bez grijanja i hranila dijete sama. Kada sam joj rekla da Milena tvrdi isto za nju, mama je prvi put pitala mogu li joj pokazati kovertu.
Na poleđini jednog pisma našle smo očevu bilješku s datumom kad je navodno poslao novac. Taj datum je bio mjesec dana poslije njegove smrti. Obje su decenijama čuvale dokaz koji je trebalo da pokaže da je druga izdala porodicu, a zapravo su slušale istu laž. Mama je dugo ćutala, pa me zamolila da nazovem Milenu. Nije tražila da joj odmah oprosti; htjela je samo da joj čuje glas.
Sljedeće nedjelje njih dvije su se srele na stanici. Milena je donijela kutiju, a mama malu tortu koju je sama napravila. Nijedna nije znala kako se nadoknađuju izgubljene godine. Sjele su na klupu, podijelile prvi komad i počele od najjednostavnijeg: ispričale su jedna drugoj kako je izgledao moj peti rođendan.
