plače nad otvorenom kutijom punom pisama. Na krevetu je bila vjenčanica njegove bivše djevojke, pažljivo složena, a pored nje fotografija njih dvoje. Pomislila sam da se još nije pomirio s raskidom. Onda sam ugledala malu memorijsku karticu zalijepljenu za posljednje pismo.
Brat mi je rekao da ju je tog jutra pronašao u poštanskom sandučetu. Na kartici se nalazio snimak iz restorana gdje je navodno prevario djevojku. Video je jasno pokazivao muškarca koji izgleda gotovo isto kao on, u istoj jakni, kako ljubi nepoznatu djevojku. Ali na kraju snimka čovjek se okrenuo prema kameri i vidjela se mala tetovaža iza uha. Moj brat je nema.
Sjetila sam se njegovog najboljeg druga iz srednje škole. Bili su toliko slični da su ih ljudi često mijenjali, a upravo je on imao tu tetovažu. Pozvali smo ga. Nakon dugog ćutanja priznao je da je mjesecima bio zaljubljen u bratovu vjerenicu. Obukao je njegovu jaknu i namjerno se pojavio na mjestu gdje je znao da će ih njena prijateljica fotografisati. Želio je da raskinu, uvjeren da će onda imati priliku kod nje.
Odmah smo otišli do bivše vjerenice, ali ona nije djelovala iznenađeno. Rekla je da je istinu saznala prije nekoliko dana. Karticu je ona ostavila bratu jer nije imala hrabrosti da mu dođe na vrata. Nije znala može li tražiti oprost nakon što mu tri mjeseca nije vjerovala.
Brat joj nije odmah potrčao u zagrljaj. Rekao je da ljubav bez povjerenja nije dovoljna i da im treba vrijeme. Ipak, uzeo je vjenčanicu i vratio joj je lično. Šest mjeseci kasnije ponovo su počeli da se viđaju, polako i bez obećanja. Čovjek koji ih je razdvojio izgubio je oboje, a istina ih nije magično popravila — samo im je dala poštenu priliku da počnu ispočetka.
