kupatila. Dok sam prolazio pored bratove sobe, iz mraka se začulo tiho: „Vidim te.“ Ukopao sam se. Znao sam da je medo kod njega na polici i ubjeđivao sebe da sam slučajno pritisnuo igračku dok sam zatvarao vrata. Međutim, vrata su bila odškrinuta, a medo je sjedio potpuno sam, okrenut prema hodniku.
Prišao sam i podigao ga. U tom trenutku ponovio je: „Ja sam ti najbolji prijatelj.“ Bacio sam ga na krevet i potrčao u svoju sobu. Čim sam zaključao vrata, začulo se grebanje po parketu. Zatim tri lagana udarca. Nisam smio ni disati. Telefon mi je bio na stolu, ali ekran se odjednom upalio i prikazao snimak sa kamere u dnevnoj sobi. Neko je hodao kroz kuću noseći medu u rukama.
Probudio sam roditelje pozivom. Tata je iz njihove sobe izašao sa baterijskom lampom, a nekoliko sekundi kasnije začuo se njegov povik. U hodniku je zatekao mog mlađeg brata kako mjesečari. Držao je medu i ponavljao njegove rečenice savršeno istim glasom. Kada ga je tata probudio, brat se ničega nije sjećao.
Ujutro smo izvadili baterije iz igračke. Mislili smo da je priča završena, sve dok medo, bez baterija, nije ponovo rekao: „Vidim te.“ Tata ga je odmah rasporio. Unutra nije našao samo zvučnik, već malu kameru i karticu sa snimcima naše kuće. Policija je kasnije otkrila da igračka nije bila nova. Kupio ju je porodični poznanik na buvljaku, a kamera je pripadala čovjeku koji je mjesecima pratio više porodica. Te noći nas nije plašio medo. Neko je preko njega zaista gledao u našu kuću.
