Kad iz zgrade izlazi, očekivao sam djevojku, a prema automobilu je krenuo muškarac u sivom kaputu. Zastao je kraj auta, pogledao moju poruku i počeo se smijati. Već sam pomislio da sam postao žrtva neke glupe šale, ali tada je podigao telefon i pozvao broj. Moj mobilni je zazvonio u džepu.
Izašao sam iz haustora i pitao ga šta se dešava. Čovjek se predstavio kao vlasnik vozila i rekao da poruku sa srcem nije ostavio on. Njegova sestra je, dok ga je čekala u stanu, vidjela kroz prozor kako ostavljam broj. Sišla je, napisala cedulju i vratila se gore, uvjerena da ću odmah otići u kafić.
Baš tada pojavila se na ulazu. Smijala se toliko da nije mogla sastaviti rečenicu. Priznala je da joj je dosadilo što joj brat stalno govori kako nikada nema hrabrosti prva prići muškarcu. Zato je iskoristila priliku i ostavila poruku, a zatim ga poslala da provjeri jesam li stvarno došao.
Otišli smo svi zajedno na kafu, ali brat je nakon deset minuta namjerno ustao i ostavio nas same. Razgovor je potrajao skoro tri sata. Danas, dvije godine kasnije, isti onaj papirić stoji u okviru na polici našeg stana. Najčudnije od svega je što mi je čovjek čiji sam automobil zagradio sada budući šurjak — i još uvijek priča da sam mu prvo ukrao parking, a zatim i sestru.
