Nisam nikome ispričala šta sam vidjela, osim sestri. Uvjeravala me da sam bila umorna i da se magla može čudno poigrati sa sjenama. Možda bih i povjerovala, da mi sljedećeg jutra komšinica nije sama spomenula djevojku koja je poginula kod stare bandere prije deset godina.
Zvala se Milena. Vraćala se sa proslave, nestala u oluji i pronađena je kraj puta. Ljudi su govorili da je izašla pred automobil, ali nikada nije utvrđeno ko je vozio. Njena majka godinama je palila svijeću kraj bandere, sve dok se nije preselila.
Naredne večeri vratila sam se na isto mjesto, ovaj put s drugaricom. Put je bio pust. Pokazala sam joj gdje je stajala figura u bijelom, ali ona je samo odmahnula glavom. Tada smo ispod bandere primijetile svjež buket cvijeća i malu fotografiju na kojoj je djevojka imala upravo onu bijelu haljinu.
Uzele smo fotografiju samo da pogledamo poleđinu. Na njoj je bio datum od prije nekoliko dana i napisano: „Oprosti što nisam stao.“ Srce mi je ubrzano lupalo. Neko je dolazio na mjesto nesreće i ostavljao poruke, a to nije moralo imati nikakve veze s duhovima.
Otišle smo do Milenine majke. Kada je vidjela fotografiju, počela je plakati. Rekla je da je prethodne sedmice i sama dobila anonimno pismo u kojem neko prvi put priznaje da je te noći bio za volanom. Pismo je predala policiji. Zamolila nas je da ne diramo ništa više i da kažemo sve čega se sjećamo.
Te noći više nisam mislila samo na lik bez lica. Pitala sam se da li je moj strah učinio da pogrešno vidim običnu osobu u magli. A onda mi je na telefon stigla poruka s nepoznatog broja: „Nemoj ponovo dolaziti do bandere.“ Broj sam sačuvala i prijavila, ali od tada se pri svakom zvuku automobila trgnem. Da li je neko primijetio da smo pronašle trag koji deset godina niko nije htio vidjeti?
