…žena uopšte nije bila sama u kući.
Dok je razgovarao s njom, policajac je čuo tiho škripanje poda iznad sebe. Pogledao je prema stepenicama, a žena se samo još jače nasmiješila.
„Gospođo, ko je gore?“ pitao je.
„Rekla sam vam da živim sama.“
Policajci su odmah krenuli na sprat.
U jednoj sobi prozor je bio otvoren, a zavjesa se pomjerala. Na podu su pronašli blatnjave tragove cipela koji su vodili prema velikom ormaru.
Otvorili su ga.
Unutra nije bilo nikoga.
Ali pronašli su ranac sa hranom, baterijskom lampom, rezervnom odjećom i nekoliko ličnih stvari nepoznatog muškarca.
Žena je tada počela plakati.
Priznala je da već nekoliko noći čuje nekoga kako hoda po kući, ali se toliko plašila da nije smjela ni provjeriti.
„Zašto ste se onda smijali?“ pitao ju je policajac.
„Nisam se smijala. Bila sam toliko uplašena da nisam znala kako drugačije da reagujem.“
Policija je pregledala kuću i dvorište.
Na krovu garaže pronašli su tragove koji su vodili prema otvorenom prozoru na spratu.
Neko je očigledno ulazio i izlazio dok je ona spavala.
Naredne večeri policija je postavila nadzor oko kuće.
Pred zoru su ugledali muškarca kako pokušava da se popne prema istom prozoru.
Zaustavili su ga.
Ispostavilo se da je već neko vrijeme krišom koristio praznu sobu na spratu, uvjeren da starija žena nikada neće primijetiti.
Kada su joj rekli da su ga pronašli, samo je sjela i zaplakala od olakšanja.
Mislila je da umišlja korake u vlastitoj kući. Najstrašnije je bilo to što ih nije umišljala — neko je zaista noćima bio samo nekoliko metara iznad nje.
