Mustafa je ponovo pokucao, ovaj put jače, tri kratka i nestrpljiva udarca koja su odjeknula u hladnoći. Zvuk drveta progutala je tišina dvorišta. Zastao je, prislonio uho na hladna vrata, ali iznutra se nije čulo ništa — ni škripa podova, ni koraci u papučama, ni pucketanje vatre u šporetu. Samo reski zvižduk vjetra koji je nosio sitan, oštar snijeg sa strehe.
Spustio je ruku. Dah mu se ledio u bijele oblake pred licem, a teški kofer počeo je kliziti iz utrnulih prstiju. Spustio ga je na zaleđeni betonski prag, pored starog termosa i kutije s alatom. Pogledao je niz prozor; stakla su bila tamna, bez sjaja lampe, a iz dimnjaka se nije dizao ni najmanji trag dima. Kuća je spavala onim teškim, praznim snom u koji upadnu zidovi kada u njima nema nikoga da loži vatru.
„Zehra?“, izgovorio je tiho, gotovo za sebe, dok mu se grlo stezalo od hladnoće i iznenadnog straha koji se uvukao brže od mraza.
Okrenuo se prema avliji. Snijeg na putu do kapije bio je netaknut, bez ljudskog traga, osim njegovih dubokih, teških stopa koje su vodile do praga. Srce mu je tuklo u ušima, umorno i teško nakon kilometara pješačenja kroz nanose. Prošlo mu je kroz glavu ono najgore — bolnice, hitna pomoć, iznenadne nesreće o kojima mu djeca preko telefona nisu imala snage reći. Zar je zakasnio? Zar je četrdeset godina žurio samo da stigne pred zakatančenu sudbinu?
U tom trenutku, tišinu zimske večeri presjekao je zvuk škripanja metala na susjednoj kapiji. Kroz sumrak i snježnu zavjesu nazirala se silueta s baterijskom lampom u ruci. Bio je to Suljo, prvi komšija, umotan u debeli sukneni kaput, s kapom navučenom do obrva.
„Mustafa?! Jesi l’ to ti, bolan nebio?“, povikao je starac, žmirkajući kroz snijeg i ubrzavajući korak koliko su mu zglobovi dopuštali. „Pa šta radiš tu na ovom kijametu? Kako si uopšte izašao uz brdo?“
Mustafa je progutao knedlu, pokazujući drhtavom rukom na zaključana vrata. „Gdje je Zehra, Suljo? Gdje su mi djeca?“
Suljo je stao na metar od njega, zadihan, pa ga odjednom zgrabio za ramena i počeo se smijati kroz brkove, odmahujući glavom u nevjerici.
„E, Musto, Musto… glavo bosanska. Pa zar nisi javio da dolaziš? Zehra je prije tri dana otišla u Travnik kod Almira i Amele! Pao onaj prvi veliki snijeg, pa djeca digla paniku da ne ostane sama i odsječena na selu. Almir došao s džipom, potrpao je i odvezao dole u topli stan. Sjede svi na okupu, griju se uz radijatore i čekaju tvoj poziv iz Njemačke da im javiš kad ti polazi onaj penzionerski autobus!“
Mustafa je na trenutak stajao nepomično, upijajući svaku riječ, dok mu je težak teret sa srca padao u snijeg. Zatim se na njegovom licu, izbrazdanom borama i studeni, razlio umoran, ali širok osmijeh. Pogledao je u nebo koje je sijalo plavičastom zimskom svjetlošću, pa ponovo u svoj stari kofer.
„Znači, u gradu su“, reče Mustafa, a glas mu je ponovo bio miran i topao.
„U gradu, dabome! Ulazi kod mene u kuću, vatra gori, a čaj od lipe je na peći. Sad ćemo zvati Almira da upali auto i dođe po svog starog švabu“, reče Suljo, podižući s praga njegovu tešku torbu.
Mustafa je prišao, uzeo kofer s poklonima u jednu ruku, dodirnuo još jednom rukom hladno drvo svog kućnog praga i tiho rekao: „Čekala je kuća četrdeset godina, sačekat će još koji sat.“
