Rekao sam im da ću telefon vratiti tamo gdje su izašli, ali tek kada izmire vožnju. Odmah su počeli prijetiti. Jedan je tvrdio da zna „opasne ljude“, drugi da će prijaviti kako sam ukrao uređaj. Mirno sam ponovio adresu i prekinuo vezu.
Dok sam vozio nazad, telefon je neprestano zvonio. Na ekranu su se smjenjivala imena, a onda se pojavila poruka: „Jeste li uzeli novac iz kuće?“ Nisam otvarao ništa, ali sadržaj obavještenja bio je dovoljan da shvatim da račun od 450 dinara nije moj najveći problem.
Momci su me čekali iza jedne zgrade. Nisu došli sami. Sa njima je bio stariji čovjek koji mi je odmah ponudio novac i tražio telefon. Nešto u njegovom ponašanju nije bilo u redu. Umjesto da stanem, produžio sam do policijske stanice i predao uređaj dežurnom policajcu.
Ispostavilo se da je iste večeri opljačkana kuća starije žene. Sigurnosna kamera snimila je dvojicu mladića kako izlaze iz dvorišta, ali lica se nisu jasno vidjela. U telefonu su pronađene poruke, fotografije nakita i lokacija na kojoj su sakrili novac.
Pozvali su me da dam izjavu. Kada su mi pokazali snimak, prepoznao sam jakne svojih putnika. Mislio sam da je priča završena, ali onda je stigao pravi vlasnik telefona – mladić kojeg nikada nisam vozio.
Uređaj su dvojica ukrala njemu nekoliko sati ranije i koristila ga da organizuju pljačku. Kada su ga ostavili u taksiju, nisu se vraćali po svoj telefon, nego po glavni dokaz protiv sebe. Stariji čovjek koji je došao sa njima bio je kupac ukradenih stvari.
Žena je dobila veći dio novca i nakita nazad, a meni je kasnije donijela kovertu kao nagradu. Nisam je prihvatio. Zamolio sam je samo da plati onu vožnju od 450 dinara. Nasmijala se i ostavila tačan iznos, uz poruku: „Poštenje se ipak najskuplje plaća.“
