Rekao sam joj da novac vrati u novčanik i da sjedne pozadi s djevojčicom. Upalio sam sva četiri žmigavca i nazvao hitnu da javim da dolazimo. Djevojčica je bila budna, ali je jedva govorila. Majka je čvrsto držala njenu ruku, ponavljajući da je sve u redu, iako je njen glas odavao da ni sama u to ne vjeruje. Put do bolnice nikada mi nije trajao duže.
Ispred ulaza čekala su nas kolica. Medicinska sestra odmah je odvela dijete na pregled, a majka je ostala u hodniku bez daha, kao da je tek tada sebi dopustila da se uplaši. Kupio sam joj vodu iz automata i sjeo nekoliko stolica dalje. Rekla je da su se ona i muž posvađali jer je danima tvrdio da djevojčica samo glumi kako ne bi išla u školu. Zato je oklijevala da zove bilo koga, sve dok joj se stanje naglo nije pogoršalo.
Doktor je izašao nakon skoro sat vremena. Objasnio je da djevojčica ima ozbiljnu infekciju i da je dobro što smo došli na vrijeme; ostaće pod nadzorom. Majka je počela plakati od olakšanja. Ponudio sam joj telefon da javi porodici. Pozvala je muža, a ja sam se odmakao. Čuo sam samo kako mirno kaže: „U bolnici smo. Ne treba mi rasprava. Treba joj otac.”
Vratio sam se u taksi tek pred zoru. Na zadnjem sjedištu ostala je njena marama i presavijen papirić. Pisalo je: „Ako ne želite novac, makar mi dopustite da vam jednog dana zahvalim.” Ispod je bio broj telefona. Nisam zvao. Nekoliko dana kasnije odnio sam maramu na prijem bolnice i zamolio da je predaju ako je prepoznaju. Mislio sam da se tu naša priča završava.
Tri mjeseca poslije u moj taksi ušla je žena s djevojčicom. Prepoznao sam ih po glasu. Djevojčica mi je pružila crtež žutog automobila i rekla: „Mama kaže da si stao kad niko drugi nije.” Na poleđini je majka napisala da je napustila kuću u kojoj je morala moliti za pomoć i da sada obje žive mirnije. Crtež još stoji iznad mog volana. Podsjeća me da nekad najvažnija vožnja nema cijenu.
