Ušao sam u vezu sa djevojkom koja je imala dosta kilograma viška. Bila je simpatična, imala prelijep osmijeh, ali ono što me je najviše privuklo kod nje bio je njen karakter. Bila je duhovita, pažljiva i osoba sa kojom sam mogao razgovarati satima.
Vrlo brzo sam se zaljubio.
Moji prijatelji, međutim, nisu razumjeli šta vidim u njoj. Stalno su mi govorili:
„Pogledaj koliko je krupna.“
„Možeš pronaći mnogo zgodniju.“
„Jednog dana ćeš se pokajati.“
Neki su se čak šalili da će me „pojesti“ ako ostane gladna.
Takve šale su me ljutile. Nisam birao djevojku da bih zadovoljio prijatelje. Meni je bilo važno kako se osjećam kada sam pored nje.
Poslije skoro godinu dana veze sama mi je rekla da želi nešto promijeniti.
„Želim da smršam“, rekla je. „Ne zbog drugih, nego zbog sebe. Želim da se osjećam bolje.“
Podržao sam je.
Počela je trenirati, promijenila je način ishrane i postala veoma disciplinovana. U početku je bilo teško. Nekada bi poželjela odustati, a ja bih je podsjetio zašto je počela.
Mjeseci su prolazili.
Kilogrami su nestajali, a ona je izgledala potpuno drugačije. Kupovala je novu odjeću, počela više voditi računa o sebi i prvi put nakon mnogo godina govorila da je zadovoljna svojim izgledom.
Bio sam ponosan na nju.
Ali tada se dogodilo nešto što nisam očekivao.
Ljudi koji su je ranije jedva primjećivali počeli su joj prilaziti.
Muškarci su joj slali poruke. Pozivali su je na kafu. Na ulici su se okretali za njom.
Najviše me iznenadilo ponašanje mojih prijatelja.
Jedan od onih koji mi je godinu dana ranije govorio da sam „lud što sam sa njom“ sada je rekao:
„Čovječe, nisam znao da će ovako izgledati.“
Drugi joj je čak poslao zahtjev za prijateljstvo i počeo redovno odgovarati na njene fotografije.
Nisam bio ljubomoran zbog pažnje koju je dobijala.
Smetalo mi je licemjerstvo ljudi.
Ali ubrzo sam primijetio da se i ona mijenja.
Sve češće je izlazila bez mene. Telefon je stalno držala okrenut ekranom prema stolu. Počela je objavljivati fotografije gotovo svakodnevno i nervirala se ako bih je pitao ko joj piše.
Jedne večeri rekla mi je:
„Mislim da sam mnogo toga propustila dok sam bila debela.“
Pitao sam šta želi reći.
„Nikada nisam imala ovu pažnju. Nikada nisam znala kako izgleda kada ljudi žele da budu pored tebe.“
Te riječi su me zaboljele.
„Ali ja sam želio biti pored tebe i tada“, rekao sam.
Ćutala je.
Nekoliko sedmica kasnije rekla mi je da želi pauzu.
Nije rekla da postoji drugi muškarac. Samo je tvrdila da želi „konačno malo živjeti“.
Prihvatio sam, iako mi nije bilo lako.
A onda sam, samo desetak dana kasnije, vidio fotografiju koja mi je sve objasnila.
Sjedila je u restoranu sa jednim od mojih najboljih prijatelja.
Upravo sa onim koji ju je nekada najviše ismijavao.
Nisam napravio scenu.
Samo sam mu poslao poruku:
„Prije godinu dana govorio si mi da sam lud što je volim. Danas sjediš preko puta nje.“
Nije odgovorio.
Ali ona jeste.
Nazvala me iste večeri i rekla:
„Nije ono što misliš.“
Nasmijao sam se.
„Nije problem što si smršala. Nije problem ni što sada dobijaš pažnju. Problem je što si zaboravila ko je bio uz tebe kada te ljudi koji ti se danas dive nisu ni primjećivali.“
Prekinuli smo.
Prošlo je nekoliko mjeseci.
Jednog dana stigla mi je njena poruka.
„Mogu li te vidjeti? Moram ti nešto reći.“
Pristao sam.
Kada smo se sreli, očekivao sam izvinjenje ili pokušaj pomirenja.
Umjesto toga stavila je telefon na sto i pokazala mi poruke koje joj je slao moj bivši prijatelj.
Tada sam shvatio nešto još gore.
Nije joj prišao zato što se zaljubio u nju.
Prišao joj je samo da bi dokazao da može da mi je preotme.
Pogledala me sa suzama u očima i rekla:
„Tek sada razumijem razliku između čovjeka koji me želio kada sam postala lijepa drugima i čovjeka kojem sam bila lijepa mnogo prije toga.“
Nisam znao šta da joj odgovorim.
Volio sam je.
Ali ponekad ljubav nije dovoljna da vrati povjerenje koje je jednom izgubljeno.
