U vožnji mi nudi flašicu vode i kaže da izgledam kao da mi nije dobro. Zahvalila sam mu se i popila nekoliko gutljaja. Poslije toga mi je sve postalo mutno. Sjećam se samo svjetala koja su prolazila pored nas i njegovog glasa koji mi je govorio da se smirim.
Sljedeće čega se sjećam bilo je jutro. Probudila sam se u nepoznatoj sobi, potpuno zbunjena i sa strašnom glavoboljom. Nisam znala gdje sam ni kako sam tamo dospjela.
Na stolici pored kreveta stajala je moja torba, telefon i jakna. Uzela sam telefon i vidjela desetine propuštenih poziva od prijateljice s kojom sam prethodne večeri bila u gradu.
Tada su se vrata otvorila i pojavio se isti momak iz auta. Pogledala sam ga prestravljeno, a on je odmah rekao:
„Ne brini. Ništa ti nisam uradio. Sinoć ti je pozlilo i nisi mogla ni adresu da mi kažeš. Dovezao sam te kod svoje sestre jer nisam htio da te ostavim samu.“
U tom trenutku iza njega se pojavila djevojka u pidžami i potvrdila sve. Rekla mi je da je cijelu noć spavala u sobi pored i nekoliko puta dolazila da provjeri jesam li dobro.
Tek tada sam shvatila koliko je situacija mogla drugačije da se završi. Nazvala sam prijateljicu, a prije nego što sam otišla, okrenula sam se prema njemu i rekla:
„Hvala ti što si bio čovjek onda kada sam ja napravila veliku grešku.“
