U BOLNICI SAM UPOZNALA DRUGU SUPRUGU SVOG MUŽA – A ONDA JE DOKTOR POMENUO I TREĆU ŽENU
Bila sam na poslu kada su me pozvali iz bolnice.
Moj muž Aleksandar doživio je tešku saobraćajnu nesreću.
U braku smo bili 13 godina i imali dvoje djece.
Kada sam stigla u bolnicu, ispred njegove sobe sjedila je nepoznata žena sa dječakom i djevojčicom.
„Vi ste?“ pitala me.
„Aleksandrova supruga.“
Žena je problijedjela.
„To nije moguće.“
„Zašto?“
„Zato što sam ja njegova supruga.“
Zvala se Ivana.
Pokazala mi je fotografiju njihovog vjenčanja.
Bili su zajedno 16 godina.
Njihova djeca imala su 14 i 11 godina.
Moja su imala deset i sedam.
Sjela sam jer više nisam mogla stajati.
Izvadila sam telefon i pokazala joj naše fotografije.
Aleksandar na našem vjenčanju.
Aleksandar sa našom djecom.
Aleksandar na moru prošlog ljeta.
Ivana je počela plakati.
„Rekao mi je da tada ide na poslovni put.“
Počele smo upoređivati datume.
Meni je govorio da radi u drugom gradu nekoliko dana sedmično.
Njoj je pričao isto.
Praznike je dijelio nevjerovatno precizno.
Jedne godine bi sa nama proveo Badnje veče, a njoj rekao da radi.
Sljedeće bi bilo obrnuto.
Čak su i naša djeca nosila isto prezime.
Dok smo pokušavale shvatiti kako je sve to moguće, izašao je doktor.
„Koja je od vas Aleksandrova supruga?“
Obje smo ustale.
Doktor nas je zbunjeno pogledao.
„Čudno. Kao kontakt za hitne slučajeve navedena je žena po imenu Marija.“
Pogledale smo jedna drugu.
Nijedna nije poznavala Mariju.
Ivana je pronašla Aleksandrov telefon među stvarima koje je policija donijela.
Bio je zaključan, ali na ekranu su se pojavljivale poruke.
Jedna je glasila:
„Ljubavi, javi se. Djeca pitaju kada se vraćaš.“
Pošiljalac: Marija.
Nakon nekoliko sati pojavila se žena od četrdesetak godina.
Sa njom je bila mala djevojčica.
Čim nas je vidjela, zaustavila se.
„Gdje je Aleksandar?“
Ivana je pitala:
„Ko ste vi?“
Odgovorila je:
„Njegova partnerka.“
Marija je sa njim bila skoro šest godina.
Imali su petogodišnju kćerku.
Nije bila formalno udata za njega, ali joj je rekao da je razveden i da će se vjenčati čim završi komplikovanu papirologiju.
Nas dvije za nju smo bile „bivše žene“.
Tog dana tri žene sjedile su ispred iste bolničke sobe i sastavljale život jednog čovjeka.
Aleksandar je imao petoro djece u tri porodice.
Ali tada je Ivana postavila pitanje koje nam je svima promaklo.
„Ako smo mi bile njegove porodice, gdje je zapravo živio?“
Svaka od nas je vjerovala da veliki dio sedmice provodi na poslu.
Policija nam je kasnije vratila njegove stvari, među kojima su bili ključevi koje nijedna nije prepoznala.
Pronašle smo adresu među računima.
Otišle smo zajedno.
Bio je to mali iznajmljeni stan.
Unutra nije živjela četvrta porodica.
Bilo je nešto mnogo čudnije.
Na zidu je visio veliki kalendar.
Na njemu su bila naša imena.
„Ivana – godišnjica.“
„Maja – roditeljski.“
„Marija – rođendan.“
Rođendani sve djece.
Školske priredbe.
Porodična putovanja.
Čovjek je bukvalno vodio raspored svojih paralelnih života.
Kada se nekoliko dana kasnije probudio, sve tri smo bile u bolnici.
Prvo je ugledao Ivanu.
Onda mene.
Pa Mariju.
Zatvorio je oči.
„Mogu objasniti.“
Ivana se nasmijala.
„Trebaće ti dosta vremena.“
Nijedna od nas nije ostala sa njim.
Najteže je bilo objasniti djeci da imaju polubraću i polusestre za koje nikada nisu znala.
Danas među nama ženama nema mržnje.
Shvatile smo da nijedna nije svjesno učestvovala u njegovoj prevari.
Sve smo vjerovale različitim verzijama istog čovjeka.
Ponekad pomislim šta bi se dogodilo da nije bilo nesreće.
Možda bih još godinama vjerovala da imam muža koji mnogo radi.
Ivana bi čekala da se vrati sa „poslovnog puta“.
Marija bi čekala obećano vjenčanje.
A Aleksandar bi između tri porodice nastavio živjeti život koji je uredno zapisivao u kalendaru — pazeći samo da se nijedna od nas nikada ne nađe na istom mjestu.
Na kraju je upravo bolnička čekaonica bila prvo mjesto na kojem smo se sve srele.
