U 1 SAT POSLIJE PONOĆI UŠLA SAM U TAKSI – KADA SAM SHVATILA KO JE VOZAČ, OSTALA SAM BEZ RIJEČI
Te večeri sam ostala duže na rođendanu prijateljice nego što sam planirala. Bilo je skoro jedan sat poslije ponoći kada sam izašla iz restorana i naručila taksi.
Bila sam umorna i jedino što sam željela bilo je da što prije stignem kući.
Automobil se pojavio nekoliko minuta kasnije.
Sjela sam na zadnje sjedište, rekla adresu i počela gledati kroz prozor.
Poslije nekoliko minuta primijetila sam da me vozač posmatra kroz retrovizor.
Prvo nisam obraćala pažnju.
Ali onda je ponovo pogledao.
Pa još jednom.
Počela sam osjećati nelagodu.
Bila sam sama, bilo je kasno, a prolazili smo ulicama u kojima gotovo da nije bilo ljudi.
Čvršće sam stegla telefon u ruci.
Vozač je očigledno primijetio moju nervozu.
Nasmijao se i rekao:
„Ako vam je neugodno, gospođice, možete naručiti drugo vozilo. Ne smeta mi.“
Nisam odgovorila.
Samo sam gledala kroz prozor.
Ali nešto u njegovom glasu bilo mi je čudno poznato.
Pogledala sam ga pažljivije.
I tada sam primijetila mali ožiljak iznad njegovog desnog uha.
Srce mi je gotovo stalo.
Odjednom mi se vratila slika koju nisam vidjela skoro dvadeset godina.
Imala sam šest godina.
Sjedila sam na ljuljašci ispred naše stare kuće, dok me je jedan dječak gurao i smijao se.
Bio je to moj stariji brat.
Moj brat Marko nestao je kada je imao 17 godina.
Jednog jutra je otišao iz kuće i nikada se nije vratio.
Policija ga je tražila.
Roditelji su lijepili njegove fotografije po gradu.
Godinama smo čekali telefonski poziv.
Ništa.
Majka je umrla prije pet godina, a do posljednjeg dana držala je njegovu fotografiju na polici pored kreveta.
Čovjek koji je sada vozio automobil imao je isti ožiljak kao moj brat.
Dobio ga je kada je kao dijete pao sa bicikla.
Nisam mogla disati.
„Izvinite… kako se zovete?“, upitala sam.
Pogledao me kroz retrovizor.
„Zašto pitate?“
„Samo mi recite.“
Nekoliko sekundi je šutio.
„Marko.“
Telefon mi je skoro ispao iz ruke.
„Kako se prezivate?“
Sada je već djelovao zbunjeno.
Rekao je prezime.
Bilo je isto kao moje djevojačko prezime.
„Zaustavite automobil.“
Naglo je zakočio pored trotoara.
Okrenuo se prema meni.
„Jeste li dobro?“
Nisam mogla zaustaviti suze.
„Marko… ja sam Ana.“
Lice mu se promijenilo.
Gledao me kao da je vidio duha.
„Koja Ana?“
„Tvoja sestra.“
Nastala je tišina.
Onda je odmahnuo glavom.
„Moja sestra je bila dijete.“
„Imala sam šest godina kada si otišao. Sada imam dvadeset šest.“
Vidjela sam kako mu ruke počinju drhtati.
Izgovorila sam ime naše majke.
Ime oca.
Adresu kuće u kojoj smo odrasli.
A onda sam spomenula nešto što smo znali samo nas dvoje.
Kada sam bila mala, plašila sam se grmljavine. Marko bi tada dolazio u moju sobu i govorio mi da svaki grom znači da se „oblaci svađaju“.
Čim sam to izgovorila, spustio je glavu na volan.
Počeo je plakati.
„Bože… Ana.“
Prešla sam na prednje sjedište i zagrlila ga.
Nisam znala da li da ga udarim, zagrlim ili pitam gdje je bio sve te godine.
Na kraju sam samo rekla:
„Mama te čekala do posljednjeg dana.“
Tada se potpuno slomio.
Objasnio mi je da je kao tinejdžer upao u velike probleme i pobjegao. U početku je namjeravao da se vrati poslije nekoliko dana, ali što je više vremena prolazilo, bilo ga je sve više sramota.
Preselio se u drugi grad, počeo raditi i uvjeravao sebe da smo ga svi zaboravili.
„Nismo“, rekla sam. „Nikada.“
Te noći nisam otišla pravo kući.
Sjedili smo u automobilu skoro tri sata i pričali.
Pokazala sam mu fotografije naše porodice.
Kada je vidio posljednju fotografiju naše majke, dugo ju je samo gledao.
Nekoliko dana kasnije odvela sam ga ocu.
Nikada neću zaboraviti taj trenutak.
Otac je otvorio vrata, pogledao čovjeka koji je stajao pored mene i samo izgovorio:
„Sine?“
Zagrlili su se bez ijedne druge riječi.
Dvadeset godina smo tražili odgovor na pitanje gdje je Marko.
A ja sam ga pronašla sasvim slučajno, u jedan sat poslije ponoći, sjedeći na zadnjem sjedištu njegovog taksija.
Od tada više ne vjerujem da su svi slučajni susreti zaista slučajni.
