Na poklopcu je pisalo: „Kad dođe moj red, ne moli umjesto mene.“ Rukopis je bio moj, ali slova su izgledala kao da ih je pisalo dijete. Crna svjećica nije bila korišćena. Kada sam je dotakla, majka je iz spavaće sobe viknula da zatvorim kutiju.
Rekla mi je da sam kao beba prestala disati na dan prvog rođendana. Dok su čekali pomoć, u kuću je ušao čovjek kojeg niko nije pozvao. Zatražio je svjećicu sa torte i rekao da će mi dati još jednu godinu. Majka je pristala na sve što je čula. Kada su ljekari stigli, disala sam.
Sljedećeg rođendana našla ga je u kuhinji. Tražio je novu svjećicu, a ona je ponovo molila. Tako je, prema njenim riječima, dolazio svake godine. Nikad ga drugi nisu vidjeli. Mislila sam da je doživjela strašan trenutak i da se uhvatila za priču koju više nije mogla napustiti.
Onda sam pronašla svoje dječje crteže. Na svakom rođendanu stajao je isti čovjek, u uglu pored torte. Na jednom je imao moje lice. Ispod sam napisala rečenicu sa poklopca. Majka je rekla da sam poslije trideset petog rođendana prvi put sama razgovarala sa njim, ali sam sutradan sve zaboravila.
Te noći nismo gasile svjetla. U ponoć crna svjećica se zapalila u zatvorenoj kutiji. Majka je kleknula pred njom i ponavljala da uzme njene godine. Iz hodnika se začulo: „Njene nisu tvoje da ih daješ.“ Na staklu vrata vidjela sam odraz osobe koja je stajala iza mene, iako iza mene nije bilo nikoga.
Ugasila sam svjećicu i rekla da želim znati šta mi je obećano. Glas je odgovorio da mi ništa nije obećao; svake godine obećavao je majci da neće otići sama. Tada sam pogledala nju. Njena kosa bila je odjednom potpuno bijela, a na dlanu je držala svjećicu sa mog prvog rođendana. Sada spava i ne mogu je probuditi, dok u kutiji polako izrasta nova crna svjećica. Biste li je zapalili da pokušate vratiti majku, iako ne znate čije bi vrijeme ovog puta tražio?
