Tata je došao svijesti tek sutradan. Prvo je pokušao da skine masku s lica i pitao gdje mu je najmlađa kćerka. Mama mu je rekla da je dobro, ali glas joj je zadrhtao. Sestra je još bila na intenzivnoj njezi, a mi smo sjedili u hodniku u tuđoj odjeći i čekali da neko otvori vrata.
Godinama sam pamtila samo dim i ćebe koje mi je komšinica stavila preko ramena. Tata nikada nije pričao o povratku u kuću. Kad bismo ga pitali, rekao bi da je uradio ono što bi svaki roditelj. Sestra se oporavila, našli smo drugi stan i život je polako krenuo dalje.
Tek dvadeset godina kasnije, dok smo sređivali njegove stvari poslije operacije, pronašla sam novinski isječak. Na fotografiji je bio vatrogasac koji nas je spasio. Ispod slike je pisalo da je naš otac pronađen kraj prozora dječje sobe, s kćerkom umotanom u mokar prekrivač.
Odnijela sam članak tati. Dugo ga je držao, a onda priznao nešto što nisam znala: sestra te noći nije spavala u svom krevetu. Uplašila se grmljavine i sakrila u mali prostor iza ormara, gdje smo pravile kućicu. On je tražio po krevetu i ispod njega, dok mu je ponestajalo vazduha.
„Kako si znao gdje je?”, pitala sam. Pogledao me je i rekao da sam mu, prije nego što me je izveo, kroz san promrmljala: „Beba je u našoj kući.” Mislio je da govorim o lutki. Tek kad je drugi put ušao, sjetio se kako smo zvale to skrovište.
Zaplakala sam jer sam godinama nosila krivicu što sam istrčala i ostavila sestru. Čak sam izbjegavala razgovore o požaru da me neko ne bi pitao zašto je nisam povela. Tata me je privukao sebi i rekao: „Imala si šest godina. Tvoj posao je bio da izađeš.”
Te večeri sam sve ispričala sestri. Došla je s kolačem, sjela pored mene na pod i naslonila mi glavu na rame, kao nekad. Onda smo pozvale tatu. Javila mu se prva i rekla da za vikend dolazimo obje. Čula sam kako zove mamu da izvadi još dva tanjira, i prvi put poslije mnogo godina sjećanje na tu noć nije završilo pred zapaljenim vratima.
