…iznenada problijedio i uhvatio se za grudi. U prvi mah pomislila sam da se šali zbog tablete, ali kada je pao pored kreveta, shvatila sam da je ozbiljno. Pozvala sam hitnu pomoć i priznala ljekarima šta sam mu dala, iako me bilo sramota i strah od posljedica.
U bolnici su ga stabilizovali. Ljekar mi je strogo objasnio da se takvi lijekovi nikome ne daju bez pregleda, naročito osobi njegovih godina. Jurgen je već koristio terapiju za srce, što mi nikada nije rekao. Kombinacija je mogla biti kobna. Sjedila sam u hodniku i prvi put se zapitala koliko uopšte poznajem čovjeka sa kojim sam planirala da živim.
Kada se probudio, nije se naljutio. Umjesto toga, zamolio me da iz njegove kuće donesem dokumente. Tamo sam u ladici pronašla fotografije žene i dvoje odrasle djece. Jurgen nije bio samac. Bio je u braku, a supruga mu je privremeno živjela kod kćerke u drugom gradu zbog liječenja. Meni je ponudio zajednički život jer je želio nekoga ko će ga njegovati i praviti mu društvo dok nje nema.
Vratila sam se u bolnicu samo da mu predam torbu. Rekla sam mu da je ono što sam uradila s tabletom bilo neodgovorno i da za to prihvatam krivicu, ali da njegova laž nije ljubav. Napustila sam posao kod te agencije i pronašla smještaj preko jedne djevojke iz Bosne koju sam upoznala u prodavnici.
Nekoliko sedmica kasnije javila mi se Jurgenova kćerka. Zahvalila mi je što sam pozvala pomoć, ali me zamolila da se više ne približavam ocu. Nisam ni namjeravala. Iz Njemačke nisam otišla, ali sam prestala vjerovati obećanjima koja zvuče kao prečica do sigurnog života. Najskuplja lekcija bila je ona koju sam mogla platiti tuđim životom.
