…koljenu. Nisam pomjerila nogu. Srce mi je tuklo toliko jako da sam jedva čula šta mama govori. Ivan me pogledao, kratko se nasmiješio, a onda naglo ustao i rekao da mora do svog stana. Bila sam uvjerena da me izaziva i te noći sam mu, protiv svake pameti, pokucala na vrata.
Otvorio je, ali izraz na njegovom licu nije bio zavodnički. Bio je uplašen. Uveo me unutra i zaključao vrata. Na stolu su ležale fotografije moje majke, računi i stari ugovor o vlasništvu naše kuće. Pitala sam ga kakva je to bolesna igra, a on mi je tiho rekao: „Tvoja majka zna zašto sam ovdje.“
Tada mi je priznao da se zapravo ne zove Ivan. Bio je sin čovjeka koji je prije dvadeset godina zajedno s mojim ocem kupio kuću. Nakon smrti njegovog oca, svi papiri su nestali, a kuća je ostala samo na ime mojih roditelja. Došao je kao podstanar da pronađe dokaz da je njegova porodica prevarena. Mamu je posmatrao jer je vjerovao da ona krije ugovor.
Bijesna, otrčala sam kući i suočila se s njom. Nije poricala. Otvorila je staru kutiju sa šivaćim priborom i izvadila požutjeli dokument. Međutim, na njemu nije bilo ime Ivanovog oca, već moje majke i još jedne žene — Ivanove majke.
Mama je zaplakala i rekla da njih dvije nisu bile samo prijateljice. Zajedno su kupile kuću, ali je Ivanova majka pobjegla nakon porodičnog nasilja i zamolila je da sve čuva dok se ne vrati. Nikada se nije vratila.
Ivan je sljedećeg jutra dobio polovinu kuće koja mu je pripadala. Moj momak je saznao da sam noću bila kod njega i ostavio me, ali nisam ni pokušala da ga zaustavim. Najviše me boljelo saznanje da ono što sam smatrala opasnom igrom nije bila strast, već tuđa porodična rana u koju sam gotovo nepromišljeno zakoračila.
