…„Tvoja žena me ne vara. Ona pokušava da ti spasi život.“ Nisam razumio o čemu govori. Iz ladice je izvadio fasciklu sa mojim imenom i nalazima koje nikada prije nisam vidio.
Prije dva mjeseca onesvijestio sam se radeći u šumi. Mislio sam da je od umora, ali je žena odnijela moju staru krvnu sliku ljekaru. Nalazi su pokazali ozbiljnu bolest srca i hitnu potrebu za operacijom. Znala je da nemamo novca i da bih, iz ponosa, odbio pomoć.
Sveštenik je zato tajno pokrenuo prikupljanje novca u nekoliko parohija. Kuća u kojoj sam ih vidio služila je kao privremeno skladište donacija. Ono što mi je kroz prozor izgledalo kao zagrljaj ljubavnika bio je trenutak kada se ona slomila nakon vijesti da je skupljena cijela suma.
Pitao sam zašto mi jednostavno nisu rekli. Žena je ušla iz susjedne sobe, uplakana. „Jer bi opet rekao da ima prečih od tebe“, odgovorila je. U ruci je držala termin operacije zakazan za naredni ponedjeljak.
Sramota me je pekla više od ljubomore. Sedmicama sam je posmatrao kao krivca, a ona je obilazila sela, čistila kuće i molila nepoznate ljude da pomognu čovjeku koji je kod kuće sumnjao u nju.
Operacija je uspjela. Tek poslije sam saznao da sveštenik nije zadržao ni marku i da je nedostajući dio platio prodajom automobila. Kada sam mu zahvalio, rekao je da dug ne vraćam njemu, već sljedećem čovjeku kome bude potrebna pomoć.
Danas supruga i ja vodimo malu kutiju solidarnosti u seoskoj prodavnici. Kad god je otvorim, sjetim se koliko lako oči mogu da prevare čovjeka kada je srce već ispunjeno strahom.
