U fascikli su bila imena zaposlenih, rasporedi i platne liste koje se nikako nisu poklapale s onim što nam je isplaćivano. Uz svaki naš potpis stajao je iznos znatno veći od plate koju smo primali. Neko je godinama uzimao razliku.
Nisam smjela ponijeti originale. Zabilježila sam ono što sam vidjela i razgovarala s koleginicom kojoj sam najviše vjerovala. I ona je sačuvala stare obračune i poruke u kojima nam direktor obećava novac čim hotel izađe iz krize.
Kada smo sve uporedile, shvatile smo da su lažne evidencije služile i za prijavljivanje troškova humanitarnih akcija. Pred kamerama je govorio da pomaže porodicama zaposlenih, a u dokumentima su stajale isplate koje niko od nas nije dobio.
Odlučile smo se obratiti nadležnoj inspekciji i advokatu. Bilo nas je strah jer smo znale da bez tog posla nećemo lako prehraniti djecu. Ipak, prikupile smo vlastite ugovore, bankovne izvode i poruke, tako da se ništa nije svodilo na našu riječ protiv njegove.
Kada je kontrola došla u hotel, direktor je pred zaposlenima glumio uvrijeđenog dobročinitelja. Pokušao je pogoditi ko je prijavio nepravilnosti i prijetio otkazima. Ovog puta niko nije spuštao pogled. Nekoliko kolega predalo je svoje dokaze.
Postupak još traje, a zaostale plate nisu odmah vraćene. Ali priča o njegovoj velikodušnosti više nije prolazila bez pitanja. Najviše sam ponosna na trenutak kada je najmlađa spremačica rekla da prvi put ne osjeća sram zbog posla koji radi.
