SVEKRVA JE SVAKOG MJESECA TRAŽILA NOVAC OD MOG MUŽA – A ONDA SAM SLUČAJNO SAZNALA GDJE GA JE TROŠILA
Kada sam se udala za Dejana, znala sam da je veoma vezan za majku. Bila je udovica i živjela sama, pa mi nikada nije smetalo što joj pomaže.
Svakog mjeseca davao joj je po 300 maraka.
„Mama ima malu penziju. Treba joj za račune i lijekove“, govorio je.
Nisam se protivila.
I ja sam joj često donosila namirnice, spremala ručak i vozila je kod doktora kada Dejan radi.
Ali poslije nekoliko godina svekrva je počela tražiti sve više.
Prvo 400 maraka.
Onda 500.
Jednog mjeseca pozvala je Dejana i rekla:
„Sine, treba mi hitno 1.000 maraka. Nemoj ništa pitati.“
Dejan joj je dao.
Nekoliko dana kasnije rekla nam je da nema novca za struju.
Počela sam sumnjati.
„Gdje odlazi sav taj novac?“ pitala sam muža.
Naljutio se.
„To je moja majka. Neću joj pregledati račune.“
Prestala sam da pitam.
A onda sam je jednog popodneva slučajno srela u gradu.
Izlazila je iz turističke agencije.
„Gdje ćete?“ pitala sam.
Trgnula se kada me ugledala.
„Ma samo sam nešto pitala.“
Nisam tome pridavala veliki značaj.
Sve dok dvije sedmice kasnije nisam na društvenim mrežama vidjela fotografiju.
Moja svekrva sjedila je pored bazena u skupom hotelu.
Pored nje je bio muškarac kojeg nikada nisam vidjela.
Fotografiju je objavila njena prijateljica.
Pokazala sam je Dejanu.
Nije mogao vjerovati.
Pozvao je majku.
Rekla mu je da joj je putovanje platila prijateljica.
Ali tada se dogodilo nešto još čudnije.
Nekoliko dana nakon povratka svekrva je došla kod nas i ponovo tražila novac.
Ovoga puta 2.000 maraka.
„Za šta?“ prvi put ju je Dejan pitao.
„Imam dug.“
„Kakav dug?“
Nije željela reći.
Dejan je odbio da joj da novac dok mu ne objasni.
Tada je počela plakati.
Istina je bila potpuno drugačija od svega što smo mislili.
Muškarac sa fotografije bio je čovjek kojeg je upoznala preko interneta.
Govorio joj je da je udovac, da živi u inostranstvu i da želi da se preseli kod nje.
Mjesecima mu je slala novac.
Plaćala mu „putne troškove“, navodne dokumente i čak dio nekakvog duga.
Putovanje u hotel nije platio on.
Platila ga je ona, vjerujući da će tamo razgovarati o zajedničkoj budućnosti.
Do tada mu je dala skoro 12.000 maraka.
Veliki dio tog novca dolazio je upravo od mog muža.
Dejan je ostao bez riječi.
Ali najveći šok tek je uslijedio.
Kada smo provjerili ime tog čovjeka, otkrili smo da nije koristio svoje pravo ime.
Istu priču pričao je još najmanje dvjema ženama.
Svekrva je tek tada shvatila da je prevarena.
Očekivala sam da će me kriviti što sam sve otkrila.
Umjesto toga sjela je pored mene i rekla:
„Znam da me nikada nisi voljela.“
Odgovorila sam:
„Nije tačno. Samo nisam voljela kada si od našeg doma uzimala novac i odbijala da kažeš zašto.“
Prvi put poslije mnogo godina nije imala odgovor.
Dejan joj više nije davao gotovinu.
Plaćao joj je direktno račune i kupovao ono što joj treba.
A ona se meni nekoliko mjeseci kasnije izvinila.
Ne zato što je željela ljubav u svojim godinama.
Zbog toga je niko nije osuđivao.
Izvinila se zato što je lagala vlastitog sina da nema za lijekove dok je njegov novac slala čovjeku kojeg gotovo nije poznavala.
Jer godine nas mogu naučiti mnogo toga.
Ali jedna stvar nema veze sa godinama:
Kada neko zna tačno šta želite da čujete, ponekad je dovoljno nekoliko lijepih riječi da povjerujete i u ono u šta nikada niste mislili da biste povjerovali.
