SVAKOG BOŽIĆA ISPRED VRATA SAM NALAZILA KUTIJU SA DVIJE NARANDŽE – POSLIJE 19 GODINA U NJOJ JE BIO KLJUČ
Prva kutija pojavila se prije devetnaest godina.
Bio je Božić.
Ispred vrata su stajale dvije narandže.
Nije bilo potpisa ni poruke.
Pomislila sam da ih je ostavio komšija.
Sljedeće godine isto.
Zatim ponovo.
Djeca su se šalila da imam tajnog obožavaoca.
Ali paket je stizao i nakon što sam se preselila u drugi dio grada.
To me je počelo zbunjivati.
Ove godine kutija je ponovo bila pred vratima.
Unutra nije bilo narandži.
Bio je stari metalni ključ i papirić:
„Ormarić 36, željeznička stanica.“
Nisam otišla sama.
Sin je krenuo sa mnom.
U ormariću je bila manja drvena kutija.
U njoj moje dječje cipelice, školska značka, dvije stare fotografije i audio-kaseta.
Uz kasetu je bila poruka sa imenom žene koju nisam vidjela više od pola vijeka.
Bila je to moja nekadašnja vaspitačica iz doma u kojem sam kratko boravila kao dijete.
Moja majka je nakon smrti oca nekoliko mjeseci bila u veoma teškoj situaciji. Dok nije pronašla posao i smještaj, ja sam privremeno boravila u ustanovi.
Tog perioda se slabo sjećam.
Sjećala sam se samo jedne žene koja bi nam za praznike donosila narandže.
Kasetu više nisam imala gdje pustiti, pa nam je sinov prijatelj pomogao da snimak prebacimo u digitalni oblik.
Na snimku je bio glas vaspitačice.
Objasnila je da je godinama pokušavala pronaći nekoliko djece o kojima je brinula.
Mene je pronašla tek mnogo kasnije.
Nije željela ulaziti u moj život bez poziva.
Zato je počela slati dvije narandže za Božić.
Jednu „za djevojčicu koja sam bila“, drugu „za ženu koja sam postala“.
Kako je znala novu adresu?
Moja rođaka je godinama bila njen tihi posrednik.
Kada sam se preselila, dala joj je novu adresu, ali joj nikada nije govorila ništa drugo o meni.
Zašto je sada poslala ključ?
Vaspitačica je preminula nekoliko mjeseci ranije.
Njena kćerka je prema njenom uputstvu stavila kutiju u ormarić i poslala mi ključ.
U kutiji su bile sitnice koje su ostale iz vremena mog boravka u domu.
Cipelice su bile moje jer ih je majka tada zaboravila ponijeti.
Školsku značku sam izgubila mnogo kasnije, kada sam vaspitačicu jednom posjetila kao djevojčica.
Potpuno sam zaboravila taj susret.
Najviše me dirnula jedna fotografija.
Na njoj sjedim za stolom sa narandžom u ruci.
Na poleđini piše:
„Prvi put se nasmijala nakon tri dana.“
Nisam se osjećala prevareno zato što mi se žena nije direktno javila.
Razumjela sam njen oprez.
Nije znala kakva sjećanja nosim iz tog perioda i nije željela da ih otvara na silu.
Kutije sa narandžama bile su njen način da kaže da me pamti, a da od mene ništa ne traži.
Ove godine sam prvi put kupila dvije narandže sama.
Jednu sam ostavila kod njene kćerke kada smo se upoznale.
Drugu sam ponijela kući.
Devetnaest godina pokušavala sam pogoditi ko mi šalje neobičan božićni poklon.
Odgovor nije bio tajni obožavalac, rođak ni stari prijatelj.
Bila je to žena koja je nekoliko mjeseci čuvala uplašenu djevojčicu prije više od pola vijeka.
I očigledno je nikada nije zaboravila.
