…želi da se iselim jer joj „kvarim osjećaj da je to njihov dom“. Najviše me zaboljelo kada je dodala da sam razmažena i da živim na račun roditelja. Nisam odmah ušla u sobu. Sišla sam u prizemlje i cijelu noć razmišljala da li zaista zauzimam prostor koji njima pripada.
Ujutro sam rekla roditeljima da ću potražiti stan. Otac se naljutio i podsjetio nas da kuća nije bratova, već da je sprat prije mnogo godina namijenio meni. Tada je majka izvadila papire koje nikada nisam vidjela. Pokazalo se da je kuća podijeljena na dvije stambene cjeline i da sam ja vlasnica polovine sprata. Bratu su roditelji samo dozvolili da privremeno živi tamo dok ne uštedi za svoje mjesto.
Kada smo svi sjeli za sto, snaha je počela plakati. Priznala je da joj nije smetala moja soba. Mjesecima je govorila bratu da žele dijete, ali joj je on odgovarao da nema novca za veći stan. Njoj je, međutim, obećao da će cijeli sprat uskoro biti njihov i da ću se ja sama odseliti. Zato je svaki moj dolazak doživljavala kao dokaz da ju je slagao.
Brat je pokušao sve pretvoriti u nesporazum, ali roditelji mu nisu dozvolili. Dali su im šest mjeseci da odluče žele li ostati pod jasnim pravilima ili pronaći svoj stan. Snaha mi se kasnije izvinila. Nisam joj postala prijateljica preko noći, ali sam shvatila da njena ljutnja nije počela od mene. Počela je od obećanja koje joj moj brat nikada nije smio dati. Ja sam ostala u svojoj sobi, a prvi put smo svi prestali glumiti da je problem samo u kvadratima.
