Moj pokojni muž cijelog života nosio je isti sat.
Nije bio posebno lijep. Metal je bio izgreban, staklo mijenjano, narukvica popravljana.
Kada je umro, sačuvala sam ga.
Planirala sam da ga poklonim unuku za 18. rođendan.
Snaha je rekla da nema potrebe.
„On neće nositi taj stari sat. Danas djeca nose pametne.“
Možda je bila u pravu.
Ipak sam sat odnijela zlataru da ga očisti.
Otvorio je zadnji poklopac i zastao.
„Ovo nije običan sat.“
Nije mislio na novčanu vrijednost.
Ispod poklopca bila je gravura sa imenom nepoznatog čovjeka i datumom iz 1981. godine.
Kod kuće sam pronašla staru fotografiju. Moj muž stajao je pored starijeg čovjeka.
Na poleđini je pisalo: „Čovjek koji mi je dao drugu priliku.“
Počela sam se raspitivati.
Čovjek je nekada bio vlasnik male radionice u kojoj je moj muž radio kao mladić.
Jednog dana muž je napravio ozbiljnu grešku i oštetio skup materijal.
Bio je uvjeren da će dobiti otkaz.
Mi smo tada tek počinjali zajednički život i jedva plaćali kiriju.
Vlasnik ga nije otpustio.
Rekao mu je: „Ako te otpustim zbog prve velike greške, naučićeš samo da bježiš od grešaka. Ostani i popravi koliko možeš.“
Muž je ostao.
Kasnije je postao odličan majstor.
Kada je vlasnik otišao u penziju, poklonio mu je svoj sat i ugravirao datum kada je odlučio da ga zadrži na poslu.
Zato muž nikada nije htio prodati sat.
Čak ni kada nam je novac bio prijeko potreban.
Jednom mi je rekao: „Neke stvari vrijede više kao podsjetnik nego kao predmet.“
Tada nisam znala na šta misli.
Pronašli smo kćerku čovjeka sa gravure.
Kada je vidjela sat, rasplakala se.
Sjećala se mog muža i rekla da je njen otac često pričao o mladim radnicima kojima je pokušavao dati priliku.
Unuk je slušao cijelu priču.
Na kraju je rekao da ipak želi sat.
Neće ga nositi svaki dan.
Ali želi ga sačuvati.
Snaha se izvinila što ga je nazvala bezvrijednim.
Nisam joj zamjerila. Ni ja nisam znala njegovu pravu vrijednost.
Za 18. rođendan unuku sam dala izgreban sat star više od četrdeset godina.
Uz njega sam stavila poruku:
„Ako jednom pogriješiš toliko da pomisliš da je sve gotovo, sjeti se čovjeka koji je tvom djedu dao još jednu priliku.“
Unuk danas uglavnom nosi pametni sat.
Djedov stoji u njegovoj sobi.
I mislim da je upravo tamo gdje treba biti.
