U ugovoru je pisalo da se odričem prava da živim u kući nakon prenosa vlasništva. Sin mi je cijelo jutro pričao o sigurnosti, a na papiru je stajalo da on može odlučiti kada ću morati otići. Pogledala sam ga i pitala je li pročitao šta mi daje da potpišem. Spustio je oči i rekao da je advokat tako sastavio.
Rekla sam mu da sam noć ranije čula razgovor sa snajom. Nije se ni pokušao iznenaditi. Samo je rekao da nije lako živjeti sa starom osobom i da svi jednom moramo misliti na budućnost. Pitala sam ga zar u toj budućnosti za mene nema mjesta osim ako mu poklonim kuću.
Počeo je nabrajati kako plaća račune, kako njegova žena nema privatnosti i kako se ja uvrijedim na svaku sitnicu. Nije spomenuo godine tokom kojih sam sama odgajala njega. Nisam ni ja. Nisam željela da moje žrtve postanu račun koji mu ispostavljam. Ali nisam željela ni da me za zahvalnost ucjenjuje.
Toga dana sam pozvala prijateljicu iz mladosti. Ponudila mi je da kod nje ostanem dok ne sredim stvari. Spakovala sam kofer i otišla bez vike. Kad je sin shvatio da zaista odlazim, prvi put se uplašio. Pitao je šta će komšije reći ako čuju da je majka pobjegla iz njegove kuće.
Tada mi je postalo jasno da ga više brine kako će izgledati pred drugima nego kako se ja osjećam. U svojoj kući organizovala sam potrebne popravke i provjerila sa stručnom osobom kako da uredim dokumente tako da mogu sigurno stariti. Niko više nije imao pravo da mi gura papire pod ruku dok pijem jutarnju kafu.
Poslije nekoliko mjeseci sin je došao sam. Nije donio ugovor, nego kolač koji sam nekada pravila za njegov rođendan. Sjedili smo dugo i teško razgovarali. Nisam znala hoću li mu moći opet potpuno vjerovati. Rekla sam mu da mi vrata nisu zatvorena, ali da ih odsad ja otvaram. Kuća nije nagrada za sinovsku ljubav, niti je majčina ljubav dozvola za izdaju.
