Na snimku je stajao moj sin. Moj jedinac, dijete zbog kojeg sam godinama radio po šesnaest sati dnevno, odricao se odmora i svega što sam mogao sebi priuštiti. Stajao je pred šalterom, nasmijan, i potpisivao papire kao da kupuje običan komad alata.
„Koliki je dug?“, upitao sam službenicu drhtavim glasom.
„Osamdeset hiljada maraka, gospodine. A vaša radionica je navedena kao osiguranje kredita.“
U tom trenutku kao da mi je neko iščupao srce. Moja radionica, koju sam vlastitim rukama podigao prije četrdeset godina, sada je mogla otići na doboš.
Kada sam došao kući, sin je sjedio za stolom i mirno večerao. Spustio sam papire ispred njega i upitao: „Sine, zar sam ti ovo zaslužio?“
Nije me ni pogledao. Samo je hladno rekao: „Tata, radionica ionako više ne donosi novac. Vrijeme je da se proda.“
„Ali to je sve što imamo!“, povikao sam.
Tada je ustao i izgovorio riječi koje su me zaboljele više od svega: „Ti si svoje proživio. Sad je red na mene.“
Te noći nisam oka sklopio. Ujutro sam otišao kod advokata, riješen da saznam kako je kredit podignut bez mog znanja.
Kada je pregledao dokumentaciju, dugo je ćutao, a onda me upitao: „Jeste li sigurni da je vaš sin ovo uradio sam?“
Pokazao mi je drugi potpis na ugovoru. Prepoznao sam ga istog trenutka.
Bio je to potpis moje pokojne supruge, žene koju sam sahranio prije sedam godina.
Osjetio sam kako mi se noge odsijecaju.
„Kako je ovo moguće?“, prošaputao sam.
Advokat je izvadio još jedan papir i rekao: „Postoji nešto što morate znati. Vaša supruga je prije smrti ostavila testament, ali vaš sin se pobrinuo da ga nikada ne vidite.“
Kada sam pročitao prvu stranicu, suze su mi potekle niz lice.
Moja žena je znala šta naš sin planira. Ali najstrašnija tajna krila se u posljednjoj rečenici testamenta: „Ako naš sin ikada pokuša prodati radionicu, reci mu ko je njegov pravi otac.“
Mislio sam da više ništa ne može slomiti moje srce. A onda mi je advokat pokazao ime čovjeka koji je svih tih godina živio samo dvije kuće dalje od nas…
