Na posljednjoj strani stajala je rukom napisana očeva izjava, datirana svega nekoliko dana ranije. U njoj je tražio da se ništa ne prenosi dok ne razgovara sa obje kćerke. Sestra je tvrdila da je papir nevažan, ali notar je zastao i počeo pažljivo pregledati dokumente.
Pokazalo se da je otac potpisao punomoć za prikupljanje papira, a ne ugovor kojim poklanja kuću. Sestra je pokušala predstaviti jedno kao drugo, računajući da je on previše umoran da bi pratio šta se događa. Notar je prekinuo sastanak dok se činjenice ne razjasne.
Odvela sam oca u drugu sobu i pitala ga šta zaista želi. Rekao je da ga je sestra danima plašila pričama da ću ga smjestiti u dom i prodati kuću. Nije mogao vjerovati da mu je vlastita kćerka govorila takve stvari.
Najviše me zaboljelo što je on makar na trenutak posumnjao u mene. Ali shvatila sam koliko je ranjiv otkako je bolestan. Dogovorili smo se da ubuduće o svakoj važnoj odluci razgovara s nezavisnim pravnikom, bez našeg pritiska.
Sestra je vikala da sam joj otela nasljedstvo, iako otac još živi. Nisam se prepirala. Rekla sam joj samo da više neće donositi dokumente iza mojih leđa. Nakon nekoliko dana prestala je dolaziti i odgovarati na očeve pozive.
Kuća je ostala očeva. Nastavila sam ga voditi na preglede, ali sada smo mnogo više razgovarali. Jedne večeri me uhvatio za ruku i rekao da se ne boji smrti koliko se boji da će se njegove kćerke zbog zidova zauvijek izgubiti.
