…da je sestra, još dok su roditelji bili živi, s njima potpisala ugovor prema kojem je gotovo sva imovina pripala njoj.
Kada sam to čuo, ostao sam bez riječi. Kuća, zemlja i ušteđevina koju su roditelji godinama stvarali više nisu bili dio nasljedstva. Sve je već bilo prepisano na sestru.
Bijesan sam otišao kod nje i pitao kako je mogla tako nešto uraditi bez mog znanja. Ona me je samo pogledala i rekla:
„Ti si otišao prije 22 godine. Ja sam bila ovdje svaki dan. Vodila sam ih doktorima, kupovala lijekove, kuhala, presvlačila ih i posljednjih godina skoro nisam izlazila iz kuće.“
Rekao sam joj da su to bili i moji roditelji i da sam im redovno slao novac. Tada je iz ladice izvadila jednu kovertu.
„Ovo su ostavili za tebe.“
Ruke su mi se tresle dok sam je otvarao. Unutra nije bilo novca, već pismo napisano očevim rukopisom.
Pročitao sam prve dvije rečenice i sve što sam do tada mislio o sestri palo je u vodu.
Otac je napisao:
„Sine, nemoj kriviti svoju sestru. Ovo nije bila njena odluka. Bila je naša…“
