Milan je duboko uzdahnuo, pogledao me u oči i počeo pričati.
„Prije pet godina bio sam u vezi sa ženom koju sam mnogo volio. Zvala se Vesna. Nakon smrti moje supruge mislio sam da više nikada neću pronaći sreću, ali ona mi je vratila osmijeh na lice.“
Zastao je, a oči su mu se napunile suzama.
„Bili smo zajedno skoro dvije godine. Planirali smo zajednički život, putovanja, čak i vjenčanje. Ali jedne večeri dogodilo se nešto što me potpuno slomilo.“
Uhvatila sam ga za ruku i rekla:
„Milane, ne moraš pričati ako ti je teško.“
Odmahnuo je glavom.
„Ne, zaslužuješ da znaš istinu.“
Nastavio je tihim glasom:
„Jednog dana Vesna mi je priznala da me mjesecima varala. Ali to nije bilo najgore. Rekla mi je da je cijelo vrijeme bila sa mnom samo zbog novca i kuće koju sam naslijedio od roditelja.“
Ostala sam bez riječi.
„Kada sam odbio da joj prepišem dio imovine, otišla je. Prije odlaska rekla mi je da sam star, da nisam više pravi muškarac i da me nijedna žena neće iskreno voljeti.“
Vidjela sam koliko ga te riječi još bole.
„Od tada sam izgubio samopouzdanje. Svaki put kada se približim nekoj ženi, sjetim se njenih riječi. Plašim se da ću ponovo biti povrijeđen.“
Nisam znala šta da kažem. Samo sam ga zagrlila.
„Milane, oboje imamo svoje ožiljke. Ja sam sedam godina živjela sama, uvjerena da je ljubav za mene završena. Ali onda si se pojavio ti.“
Pogledao me iznenađeno.
„Znači, ne ljutiš se na mene?“
Nasmiješila sam se.
„Ne ljutim se. Samo bih voljela da si mi odmah rekao istinu, umjesto što si me pustio da pomislim da nešto nije u redu sa mnom.“
Tog dana smo dugo razgovarali. Prvi put sam osjetila da između nas nema tajni.
Narednih nekoliko sedmica nastavili smo da se viđamo. Nismo žurili. Šetali smo, išli na kafu, gledali stare filmove i razgovarali do kasno u noć.
Jedne večeri Milan me pozvao na večeru.
Kada sam stigla, na stolu su bile dvije svijeće, buket crvenih ruža i mala kutija.
Srce mi je ubrzano zakucalo.
„Milane, šta je ovo?“
Uzeo me za ruku i rekao:
„Imam 67 godina i dugo sam mislio da je moj život već prošao. A onda si došla ti i pokazala mi da čovjek može ponovo biti srećan, bez obzira na godine.“
Otvorio je kutijicu. Unutra je bio prelijep prsten.
„Ne tražim da zaboraviš svog pokojnog muža. Niti želim da zaboravim svoju prošlost. Samo želim da zajedno stvorimo nešto lijepo dok još imamo vremena.“
Suze su mi potekle niz obraze.
Ali prije nego što sam uspjela odgovoriti, začulo se zvono na vratima.
Milan je ustao da otvori.
Na pragu je stajala žena od oko šezdeset godina, elegantno obučena, s koferom u ruci.
Kada ju je ugledao, lice mu je potpuno problijedjelo.
„Vesna?! Šta ti radiš ovdje?“
Žena je pogledala mene, zatim prsten na stolu i hladno se nasmijala.
„Vidim da nisi gubio vrijeme, Milane.“
Okrenula sam se prema njemu.
„To je ona? Žena o kojoj si mi pričao?“
Klimnuo je glavom.
A onda je Vesna iz torbe izvadila dokument i spustila ga na sto.
„Prije nego što zaprosiš drugu ženu, možda bi trebalo da joj kažeš da se nas dvoje nikada nismo zvanično razveli.“
Osjetila sam kako mi se svijet ruši.
Pogledala sam Milana, čekajući da kaže da to nije istina.
Ali on je samo spustio glavu.
„Molim te, saslušaj me. Postoji nešto što ti nisam rekao…“
Tada sam shvatila da priča o njegovoj prošlosti ima još jednu tajnu. A ono što sam saznala te večeri natjeralo me da donesem najtežu odluku u posljednjih sedam godina…
