…„Čekam dječaka sa crvenom loptom.“ Mama i ja smo se pogledale. U parku nije bilo nijednog djeteta, a sestra nikada ranije nije spomenula dječaka. Pitala sam je kako se zove. Bez razmišljanja je izgovorila: „Miloš.“
To ime nas je presjeklo. Miloš je bio naš mlađi brat koji je umro kao beba, godinama prije njenog rođenja. Roditelji joj nikada nisu pričali o njemu, a fotografije su bile sklonjene u kutiju na tavanu. Ljekar je rekao da je možda nekada slučajno čula ime, ali način na koji je opisala crvenu loptu i mali ožiljak iznad njegove obrve nije mogao objasniti.
Otac je donio kutiju sa tavana. Čim je ugledala staru fotografiju, sestra je zaplakala. Rekla je da ga nije vidjela na slici, već tokom kome. Navodno je svakog dana sjedio kraj njenog kreveta, bacao crvenu loptu uvis i ponavljao: „Nemoj još ostati ovdje. Mama te čeka.“
Od tog jutra počela je nevjerovatno brzo napredovati. Prvo je ponovo naučila da piše svoje ime, zatim da hoda bez pomoći. Sjećanja iz života nisu se vraćala, ali je stvarala nova. Poslije nekoliko mjeseci mogla je sama izaći u park.
Jednog dana prišla joj je starija žena i pružila izblijedjelu crvenu loptu. Rekla je da ju je pronašla ispod klupe jutro poslije sestrine nesreće i da je godinama čuvala, ne znajući zašto. Na lopti je hemijskom olovkom bilo napisano „Miloš“.
Otac je tada priznao ono što je skrivao. Tog jutra, prije nego što je sestra krenula na put, prvi put joj je namjeravao ispričati za brata. Loptu je izvadio iz kutije i ostavio na stolu, ali je ona otišla prije nego što su razgovarali. Kako je lopta dospjela u park pored banje udaljene stotinama kilometara, niko nikada nije saznao.
Sestra se danas ne sjeća života prije nesreće. Ipak, kada god joj je teško, drži onu crvenu loptu u rukama i kaže da pamti najvažnije: glas koji joj je rekao da se vrati kući.
