„Zašto si mi rekla da nisu zvale?“, upitao je svoju ženu. Ona je rekla da je telefon zvonio dok se odmarao i da nije željela da ga uznemiravaju. Tvrdila je da je mislila da se priredba održava naredne sedmice.
Bivši je pogledao snimak poziva i poruke koje mu je kćerka ranije slala. U jednoj mu je napisala tačno vrijeme i zamolila ga da ne kasni. Priznao je da je poruku vidio, ali je poslije pristao na drugi dogovor i zaboravio datum.
Pokušao je svu krivicu prebaciti na suprugu. Rekla sam mu da je ona pogriješila kad se tako obratila djetetu, ali da je on obećao doći. Naša kćerka nije trebala slušati njihovu svađu pred vratima, pa sam ih zamolila da razgovor nastavimo kasnije.
Kada se smirio, ušao je i sjeo pored nje. Nije joj kupio poklon niti izmišljao opravdanja. Rekao je da je zaboravio, da je ona imala pravo biti tužna i da mu je žao. Pitala ga je zašto uvijek kaže da će doći, a onda ga nema. Na to nije imao brz odgovor.
Dogovorili su se da mu datume važnih događaja šalje i on sam upisuje u kalendar. Za nekoliko dana došao je na njenu probu i ostao do kraja. Njegova supruga joj se kasnije izvinila zbog telefonskog razgovora, ali kćerka je sama odlučila koliko želi pričati s njom.
Nisam očekivala da će jedna posjeta izbrisati razočaranje. Važno mi je da se obećanja počnu ispunjavati, jer dijete pamti i praznu stolicu i onoga ko se pojavi sljedeći put. Kako biste vi razgovarali s bivšim partnerom nakon ovakve situacije?
