Evo nastavka priče u formatu 4:5, u potpunosti inspirisanog atmosferom i tokom radnje:
Nastavak priče: Odgovor u snegu
Tišina u kući bila je teška, ispunjena samo pucketanjem vatre i tihim sagorijevanjem svijeće na prozoru. Vasilije je stajao oslonjen na stari drveni sims, gledajući u dvorište prekriveno bjelinom. Na stolu je, pored posude sa čorbom i parčeta hljeba, stajala fotografija iz vojničkih dana – jedina uspomena na Nikolu kakvog je pamti.
A onda, kroz jake pahulje snijega koje su vijale, nešto se pomaklo kod zarasle kapije.
Škripa stare metalne kapije prekinula je noćnu tišinu. Vasilije je trepnuo, misleći da ga oči varaju od umora i godina. Ali koraci su bili stvarni. Teški, odmjereni koraci po dubokom snijegu.
Podigao je pogled i ugledao siluetu čovjeka u tamnoj jakni, sa putnom torbom u ruci. Čovjek je zastao ispred otvorenog ulaza, zagledan u osvijetljeni prozor i svijeću koja je gorjela čitavu deceniju.
Vasilijeve staračke ruke zgrčile su se na prozorskoj zavjesi. Nije mogao progovoriti. Grlo mu se steglo, a oči zaiskrile od suza koje godinama nije dozvolio sebi da pusti.
Kroz snježnu mećavu, sin je podigao pogled ka prozoru. Na licu mu više nije bilo ni srama ni gordosti – samo umor čovjeka koji je konačno našao put kući.
Vasilije se polako okrenuo, otišao do vrata i odškrinuo ih. Hladan zimski vazduh ušao je u toplu sobu, ali ga starac nije osjetio.
– Stigao si – prošaptao je tiho u prazan hodnik, dok su koraci na pragu bivali sve glasniji.
