Dok je stajao pred zaključanom kapijom, susjed Jozo polako je provirio preko niske ograde susjednog dvorišta brišući ruke o krpu. Gledao je Antu s pomiješanim izrazom tuge i nelagode.
„Ante… moj dobri Ante“, prozborio je Jozo tiho, spustivši pogled prema asfaltu. „Zar ti nitko ništa nije javio?“
Ante se okrenuo, a u grudima mu je zgrčilo srce. „Što mi je trebalo javiti, Jozo? Gdje su? Zašto se nitko ne javlja na telefon?“
Jozo je uzdahnuo, prešao dlanom preko umornog lica i objasnio mu ono što obitelj nije imala snage reći mu preko poruke ili telefona. Marija je prije nekoliko mjeseci preselila kod kćeri Ane u Split, jer sama više nije mogla održavati veliku kuću u kojoj su zidovi zimi vlažili, a hodnici bili preveliki i hladni za jednu osobu. Ivan se sa ženom i djecom potpuno preselio u Njemačku, blizu Münchena, jer je tamo dobio stalni posao i novi životni početak. Kuća koju je Ante gradio cijeli radni vijek, odričući se svakog sna i odmora, ostala je prazna — spomenik njihovim žrtvama, ali i godinama razdvojenosti koje su ih na kraju udaljile više nego što su tisuće kilometara ikada mogle.
Ante nije ništa odgovorio. Spustio je tešku putnu torbu na tlo, stisnuo staru fotografiju u ruci i ponovno pogledao u maslinu koju je posadio prije gotovo trideset i pet godina. Sunce je polako zalazilo iza imotskih krovova, a on je shvatio da je donio kući sve svoje stvari, ali da dom, u onom obliku u kojem ga je zamišljao na tuđim gradilištima, zapravo više ne postoji.
