…je mogu odvesti još nekoliko kilometara, do napuštene kuće na obodu grada. Rekla je da nema dovoljno novca za dužu vožnju, ali da će mi ostaviti prsten kao zalog. Nisam ga uzeo. Nešto u njenom glasu nije odgovaralo elegantnom izgledu — govorila je kao osoba koja je satima plakala.
Kada smo stigli, zamolila me je da sačekam pet minuta. Kuća je bila mračna, dvorište zaraslo, a na kapiji je visjela umrlica. Na fotografiji je bila upravo djevojka koja je sjedila u mom automobilu.
Osjetio sam kako mi se ledi krv. Okrenuo sam se prema zadnjem sjedištu, ali nje nije bilo. Vrata se nisu otvorila, nisam čuo korake, a na presvlaci je ostala samo mala crvena kutija.
Skupio sam hrabrost i otvorio je. Unutra nije bio nakit, već USB memorija i poruka: „Molim vas, odnesite ovo mom ocu. On će znati.“ Na poleđini je bila adresa u Novom Sadu.
Otišao sam tamo uvjeren da sam postao žrtva nečije bolesne šale. Vrata je otvorio stariji čovjek. Čim sam opisao djevojku, uhvatio se za dovratak. Njegova kćerka Mila nestala je prije tri godine, a tijelo joj je pronađeno upravo kod napuštene kuće. Umrlica na kapiji postavljena je na godišnjicu smrti.
Na memoriji su bili snimci iz automobila čovjeka koji ju je posljednji vozio. Mila ih je krišom sačuvala jer se plašila da je prati. Snimak je pokazao registarske tablice i lice muškarca koji je godinama izbjegavao istragu. Policija ga je pronašla za manje od sedmice.
Tek kasnije sam pogledao snimak svoje kamere iz taksija. Na zadnjem sjedištu nije bilo nikoga. Vidio sam sebe kako razgovaram s praznim prostorom, ali se u jednom trenutku na zamagljenom staklu pojavilo ime „Mila“.
Prestao sam raditi noćne smjene. Ipak, svake godine na isti datum odvezem njenog oca do stare kuće. Taksi tada ne naplatim. Na povratku ponekad osjetim isti blagi miris sa zadnjeg sjedišta i znam da je jedna posljednja vožnja ipak stigla na pravo odredište.
