Dječak je drhtavim rukama otvorio presavijeni papir i pročitao: „Sine, oprosti mi što ti danas nisam došla pred školu. Nisam htjela da me opet gledaš sa stidom u očima, pa sam otišla da ti kupim ono što si godinama želio.“ Slova su bila kriva, kao da ih je majka pisala u žurbi ili kroz suze.
Na dnu poruke stajalo je još: „Ako se večeras ne vratim na vrijeme, znaćeš da sam otišla kod tetke po još posla. Patike sam ti kupila tako što sam prodala posljednji komad nakita koji mi je ostao od tvoje bake. Samo želim da više nikad ne spustiš glavu zbog mene.“
Dječak je osjetio kako mu se grlo steže. Prvi put je shvatio da su iznošene cipele na majčinim nogama bile cijena njegovih novih patika. Izletio je iz kuće i krenuo prema autobuskoj stanici gdje je majka često čekala prevoz za večernje čišćenje.
Tamo ju je našao kako sjedi na klupi, umorna i mokrih očiju. Kada ga je ugledala, pokušala je da se nasmije i sakrije stare cipele iza torbe. On je kleknuo pred nju i zagrlio je kao nikada ranije.
Majka je mislila da je došao da vrati patike. Umjesto toga, izuo ih je, spustio u njeno krilo i rekao: „Neću ih obuti dok tebi ne kupimo nove cipele.“
Narednog dana u školi se pojavio u starim patikama. Djeca su mu se opet smijala, ali ovoga puta nije spustio pogled. Samo je rekao: „Moja majka je juče hodala cijeli dan u poderanim cipelama da bih ja imao nove. Sramota nije ona. Sramota sam bio ja.“
Poslije te rečenice niko se više nije smijao.
