„Sinoć si ostavila upaljeno svjetlo u kuhinji do tri ujutro. Jesi li dobro?” Pročitala sam poruku dvaput, a onda pogledala prema prozoru komšinice s dvogledom. Zavjesa se pomjerila. Bila sam ljuta: čak i kad su joj namjere dobre, ne može pratiti kad spavam i lijepiti bilješke na moja vrata. Otišla sam pravo do njenog stana da joj to kažem.
Otvorila je polako, sa šoljom čaja u ruci. Prije nego što sam izgovorila prigovor, pokazala mi je još jedan papirić. Na njemu je zapisala da je u dva i četrdeset vidjela nekoga u mojoj kuhinji. Rekla sam joj da je to nemoguće: cijelu noć sam bila kod sestre, a stan je bio zaključan. Tada mi je srce zastalo. Na brzinu smo pozvale policiju i ostale u hodniku dok nisu stigli.
Policajci su pronašli odškrinut prozor i tragove na podu. Neko je ušao, ispreturao ladice i otišao ne odnoseći ništa vrijedno. Prvo sam pomislila da je tražio novac, ali je iz ormara nestala samo stara fascikla s dokumentima moje pokojne majke. Nisam razumjela kome bi to koristilo. Komšinica je rekla da je kroz dvogled vidjela siluetu i crvenu kapu, ali nije mogla prepoznati lice.
Kasnije tog dana nazvao me rođak s kojim mjesecima nisam razgovarala. Pitao je jesam li pronašla majčinu fasciklu. Nisam mu rekla da je nestala. On je nervozno objasnio da traži kopiju ugovora o nasljedstvu, „čisto da provjeri datum”. Prijavila sam poziv policiji. Ispostavilo se da je neko pokušavao podnijeti zahtjev za prodaju dijela zemljišta bez mog znanja. Tragovi s prozora i snimak kamere iz obližnje prodavnice povezali su ga s ulaskom u stan.
Kad se sve završilo, zahvalila sam komšinici, ali sam joj rekla i da mi nije prijatno da me posmatra. Spustila je pogled i priznala da je dvogled kupila poslije provale u vlastiti stan, pa je njena briga prerasla u lošu naviku. Dogovorile smo se da više ne gleda u tuđe prozore; ako primijeti opasnost, zvaće policiju. Nekoliko sedmica kasnije na vratima sam našla novu poruku, ovaj put s moje strane: „Kafa u pet? Bez dvogleda.”
