Prvo sam fotografisala poruku. Zatim sam mu napisala samo: „U koliko sati?“ Odgovorio je gotovo odmah: „U osam, kao i prošli put.“ Sjedila sam za kuhinjskim stolom dok se kafa hladila i pokušavala da se sjetim gdje je, navodno, bio tog prošlog puta.
Tog jutra mi je rekao da će ostati duže na poslu. Zato sam ga u podne pozvala i zamolila da mi preporuči restoran za večeru s koleginicom. Bez razmišljanja je izgovorio ime mjesta u kojem smo slavili godišnjicu. Rezervisala sam sto za jednu osobu, blizu ulaza. Nisam željela predstavu. Željela sam da ga pogledam dok govori istinu.
Stigao je petnaest minuta ranije. Kada me ugledao, osmijeh mu je nestao. Prvo je rekao da je poruka bila šala, pa da je pisao kolegi. Spustila sam telefon između nas. „Onda ćemo sačekati tvog kolegu“, rekla sam. Uhvatio me za ruku baš kad se na vratima pojavila žena u sivom kaputu.
Prišla je stolu i izgovorila njegovo ime. Predstavila sam se kao njegova supruga. Ona je ostala da stoji, a onda polako sjela. Iz torbe je izvadila telefon i pokazala mi poruke u kojima joj je tvrdio da smo razvedeni. Pisao joj je čak i da mu bivša žena ne dopušta da viđa dijete. Mi djece nismo imali.
To me je pogodilo više nego ona prva poruka. U njegovoj priči bila sam zla osoba, a izmišljeno dijete služilo mu je da izazove sažaljenje. Žena je počela da plače. On je ponavljao da možemo sve objasniti nasamo. Ovog puta nijedna od nas nije ustala da ode s njim. Pozvala sam konobara i platila samo svoju vodu.
Te noći prespavala sam kod sestre. Sutradan sam uzela dokumenta i odjeću, a odluke o stanu i razvodu ostavila za mirniju glavu. Žena iz restorana poslala mi je kratku poruku: „Žao mi je. Nisam znala.“ Vjerovala sam joj. Njegovih dvadeset poruka nisam ni otvorila. Mjesecima sam mislila da osjećam kako se udaljava, ali sam sebe ubjeđivala da umišljam. Sada sam konačno mogla vjerovati onome što vidim.
