Na fotografiji je moja ćerka sjedila sama za stolom, dok su ostala djeca imala iste šarene krunice. Ispod slike je pisalo: „Ona ne učestvuje, njeni roditelji nisu uplatili paket.“ Fotografiju je u roditeljsku grupu poslala majka koja je sedmicama određivala ko je dobrodošao na druženja. Nije me toliko zabolio novac koliko to što je odrasla osoba javno izdvojila četvorogodišnje dijete i pretvorila ga u primjer siromaštva.
Odmah sam nazvala vaspitačicu. Njeno ćutanje bilo je duže nego što sam mogla podnijeti. Na kraju je priznala da se nekoliko roditelja dogovaralo da sami plaćaju posebne proslave, a da se djeca čije porodice ne mogu učestvovati ostave po strani da im, kako su govorili, ne bude neprijatno. Pitala sam kako je onda moje dijete završilo samo pred svima. Rekla je da je pokušala zaustaviti taj dogovor, ali da uprava nije reagovala na njene prijave.
Sutradan sam otišla kod direktorice sa sačuvanom porukom. Bila je spremna da kaže da pretjerujem, sve dok nije ušla starija kuharica sa fasciklom. U njoj su bile fotografije s još nekoliko proslava i poruke u kojima su roditelji otvoreno tražili da se djeca razdvajaju po uplatama. Ispostavilo se da je nepoznati broj s kojeg sam dobila sliku pripadao upravo kuharici. Nije više mogla gledati kako se mališani kažnjavaju zbog novčanika odraslih.
Uprava je morala zaustaviti takve proslave i održati sastanak s roditeljima. Žena koja je najglasnije govorila da se sva djeca ne mogu uklopiti pokušala je sve predstaviti kao nesporazum. Tada je vaspitačica pročitala pitanje koje je moja ćerka postavila prethodnog dana: „Jesam li ja loše dijete kad nemam novca?“ U sali je zavladala tišina. Niko se više nije mogao praviti da je riječ samo o torti ili krunici.
Kod kuće sam svojoj djevojčici isplela dvije obične pletenice i rekla da ljudi nisu veći zato što imaju skuplje cipele. Nije odmah razumjela, ali se te sedmice sprijateljila s djevojčicom koja joj je samoinicijativno dala svoju krunicu. Nisam zaboravila poniženje, niti sam prestala tražiti da vrtić štiti svako dijete. Ali najviše mi je značilo kad je ćerka jednog jutra krenula kroz vrata bez onog tužnog pitanja da li bi bila bolja da smo bogati.
