Na privjesku ključa pisalo je „Ormarić 14“. Mužev prijatelj mi je objasnio da se nalazi u starom skladištu na kraju grada. „Obećao sam da neću govoriti dok ti ne budeš spremna“, rekao je. Nisam razumjela kako bi pjesma iz zaključane radionice mogla biti znak moje spremnosti.
U ormariću sam pronašla kutiju s drvenim igračkama i dvanaest koverti. Na svakoj je bio napisan jedan mjesec. Muž ih je pripremio kada je saznao koliko je bolest ozbiljna, a meni je do posljednjeg dana govorio da ćemo se zajedno vratiti s liječenja. Otvorila sam prvu: „Ako ovo čitaš, vjerovatno si ljuta što sam opet nešto sakrio.“
U pismu me je molio da igračke odnesem dječjem odjeljenju bolnice. Godinama ih je tamo poklanjao, krijući to čak i od mene. Među njima je bio mali drveni brod s imenom našeg sina, isti onakav kakav mu je napravio kada je bio dijete. Sjela sam na pod i plakala dok se skladište polako zamračivalo.
Ipak, to nije objasnilo radio. Prijatelj je priznao da je pjesmu puštao na malom zvučniku na baterije, skrivenom iza police. Nadao se da ću ući u radionicu i pronaći trag do ključa. Smatrao je da će me to pokrenuti. Rekla sam mu da je njegovo dobro namjeravano iznenađenje samo produbilo moj strah.
Izvadio je zvučnik i odnio ga. Svježu piljevinu objasnio je završavanjem posljednje igračke, za koju je imao rezervni ključ radionice. Sve je konačno dobilo smisao. Te noći sam prvi put ostavila vrata radionice otvorena. Oko ponoći začula se ista pjesma, sasvim tiho, iako sam svojim rukama uklonila i radio.
Ujutro sam zatekla brodić na kuhinjskom stolu. Sin je tvrdio da ga nije pomjerao, a prijatelj je bio u drugom gradu. Nisam više zvala nikoga. Odnijela sam igračke u bolnicu i zadržala samo brod, bez pokušaja da sebi objasnim baš svaki zvuk. Da li biste u takvom trenutku tražili racionalno objašnjenje do kraja ili biste dopustili sebi da povjerujete da vam se voljena osoba još jednom javila?
