Ruke su joj drhtale dok je razvijala požutjeli papir. Učionica je bila tiha, a djevojčica koja joj je maloprije grubo povukla rukav sada je stajala nekoliko koraka dalje, nijema i blijeda. Prva rečenica je glasila: „Ako ovo čitaš, znači da ja više nisam tu, ali hoću da znaš da si ti moje najveće blago.“
Djevojčica nije mogla nastaviti naglas. Učiteljica je prišla i tiho je pitala želi li da ona pročita ostatak. Klimnula je glavom. U pismu je otac pisao da je svjestan da će porodici bez njega biti teško, da zna da neće moći kupiti sve što druga djeca imaju, ali da nikada ne smije pomisliti da vrijedi manje zbog stare jakne ili siromaštva.
Na kraju je stajalo nešto što je slomilo i najtvrđa srca u učionici: „U lijevom unutrašnjem džepu ostavio sam ti i jednu novčanicu. Nemoj je trošiti kad ti bude najteže, nego kad ti bude najdraže — da se sjetiš da sam i tada uz tebe.“
Učiteljica je posegnula u džep i zaista pronašla pažljivo savijenu novčanicu. Djevojčica je jecala, a djeca oko nje spuštala su poglede od stida.
Najbezobraznija djevojčica iz razreda prišla je prva, podigla jaknu s poda i pomogla joj da je obuče. Onda je pred svima rekla da se rugala nečemu što nikada nije pokušala razumjeti. Sljedećih dana baš je ona organizovala da razred skuplja novac za novu jaknu.
Ali kada su je donijeli, djevojčica ju je zahvalno odbila. Rekla je da će je nositi tek kada preraste očevu.
„Jer ova nije samo jakna“, rekla je kroz suze. „Ovo je posljednji put da me tata zagrli.“
Nakon toga niko se više nije usudio da joj se smije.
