Dječak je ostao skriven iza vrata i osjetio kako mu se lice zapalilo od stida, ali ne zbog oca, nego zbog samog sebe. Dok su mu se stariji učenici smijali, otac nije ni povisio ton ni spustio glavu. Samo je ponovio da mu nije sramota poštenog rada ako time sinu otvara bolji život.
U tom trenutku dječak je izašao iz mraka hodnika. Prišao je ocu, podigao krpu sa poda i stao pored njega. Stariji učenici su se zbunili, a jedan od njih promucao da se samo šalio. Dječak ga je pogledao i rekao: „Vi se smijete čovjeku koji čisti školu u koju dolazite. Da on to ne radi, sjeli biste sutra u prljave klupe.“
Otac je pokušao da ga pošalje kući, ali dječak je ostao da mu pomogne do kraja smjene. Prvi put je vidio koliko su mu očeve ruke ispucale, koliko ga bole leđa i koliko umora krije iza osmijeha kojim ga svako jutro ispraća.
Sutradan je u školi sve bilo drugačije. Vijest o onome što se desilo hodnikom proširila se brže nego što je mislio. Neki su ga zadirkivali, ali mnogo više njih je ćutalo kada bi prošao.
Najveći obrt desio se na priredbi za Dan škole. Direktor je pred svima pročitao ime čovjeka koji je godinama noću čistio školu bez ijednog dana kašnjenja i zahvalio mu što „svojim tihim radom odgaja više djece nego mnogi glasni ljudi“.
Kad je otac izašao na binu, cijela sala je ustala.
Dječak je tada shvatio da postoje ljudi kojima aplaudiraju zbog odijela i ljudi kojima aplaudiraju zbog časti.
Najglasnije je pljeskao upravo on — sin koji se svog oca nekada stidio.
