…a onda sam shvatio da me vlastiti otac nije samo htio ostaviti bez posla, nego i bez svega što sam smatrao svojim životom.
Te noći nisam oka sklopio. Ujutro sam otišao u radionicu kao i svakog dana, ali ovog puta nisam obukao radno odijelo. Sjeo sam preko puta oca, stavio ugovor na sto i pitao ga kako je mogao prodati ono što smo zajedno stvarali.
Nije me ni pogledao. Samo je hladno rekao: „Sve je moje. Ti si ovdje samo radio.“
Te riječi boljele su više od bilo kakvog udarca. Dvadeset godina sam ustajao prije zore, odricao se odmora, praznika i vremena sa svojom djecom. A za njega sam bio običan radnik.
U tom trenutku zazvonio mu je telefon. Na ekranu je pisalo ime mog mlađeg brata. Otac je izašao da razgovara, ali nije zatvorio vrata.
Čuo sam brata kako govori: „Tata, jesi li ga natjerao da potpiše? Znaš da kupac neće uplatiti ostatak novca dok ga ne maknemo.“
Tada mi je sve postalo jasno. Brat koji godinama nije kročio u radionicu bio je umiješan u sve.
Kada se otac vratio, rekao sam mu da neću ništa potpisati dok ugovor ne pregleda moj advokat. Prvi put sam vidio strah u njegovim očima.
Tri dana kasnije pozvao me čovjek koji je trebalo da kupi radionicu. Tražio je da se nađemo nasamo. Mislio sam da će me ubjeđivati da odustanem, ali ono što mi je pokazao potpuno me slomilo.
Izvadio je stari dokument s potpisom moje pokojne majke i rekao:
„Sine, tvoj otac ti već dvadeset godina krije jednu stvar. Ova radionica nikada nije bila samo njegova. Tvoja majka je prije smrti ostavila polovinu tebi.“
Ruke su mi zadrhtale. A onda je čovjek izvadio još jedan papir. Na njemu je bio moj potpis, iako sam bio siguran da ga nikada nisam stavio.
Tada sam shvatio da su otac i brat otišli mnogo dalje nego što sam mogao zamisliti.
Nisam odmah otišao u policiju. Prvo sam otišao kod advokata, koji je nakon pregleda dokumenata rekao nešto što mi je zauvijek promijenilo život…
„Tvoj otac nije jedini koji te je prevario. Pogledaj ko je bio svjedok na ovom ugovoru.“
