…pogledala me pravo u oči, a zatim spustila pogled prema dječaku koji ju je držao za ruku.
„Šta želiš da znaš?“, upitala me hladnim glasom.
„Samo jedno. Je li taj dječak moj sin?“
Nastala je neprijatna tišina. Njen muž je stajao nekoliko koraka dalje, držeći mlađe dijete za ruku. Primijetio je da nešto nije u redu i prišao nam.
„Je li sve u redu, ljubavi?“, upitao ju je.
Ona je duboko uzdahnula i rekla mu da nas ostavi nekoliko minuta nasamo.
Gledao sam dječaka. Imao je moje oči, isti osmijeh i čak mali mladež na obrazu kakav sam i ja imao kao dijete.
„Molim te, reci mi istinu“, ponovio sam.
Tada me je pogledala i izgovorila riječi koje nikada neću zaboraviti.
„Ne, on nije tvoj sin. A čak i da jeste, zar misliš da bi imao pravo da se sada pojaviš i glumiš oca?“
Osjetio sam kako mi se srce steže.
„Ali toliko liči na mene…“
„Ima sedam godina“, prekinula me je. „A ti si mene ostavio prije skoro osamnaest godina. Zar stvarno misliš da sam sve te godine sjedila i čekala tebe?“
U tom trenutku shvatio sam koliko sam bio zaslijepljen vlastitim željama. Toliko sam očajnički želio nasljednika da nisam ni razmišljao o godinama koje su prošle.
Pokušao sam da joj se izvinim.
„Znam da sam te povrijedio. Znam da sam bio sebičan. Ali tada sam mislio da radim ono što je najbolje za porodicu.“
Ona se tužno nasmijala.
„Za koju porodicu? Za onu koju smo nas dvoje mogli imati ili za onu koju su tvoji roditelji željeli da stvore preko tebe?“
Nisam imao odgovor.
A onda mi je ispričala nešto što me potpuno slomilo.
„Znaš li šta je bilo najteže? Nije to što si me ostavio. Najteže je bilo kada sam saznala da problem možda uopšte nije bio u meni.“
Pogledao sam je zbunjeno.
„Kako to misliš?“
„Kada sam otišla u Njemačku, upoznala sam doktora koji mi je predložio dodatne preglede. Ispostavilo se da sam potpuno zdrava. Tada sam se sjetila da si ti uvijek odbijao da odeš na pregled.“
Osjetio sam kako mi se noge odsijecaju.
Istina je bila. Nikada nisam uradio nijedan ozbiljan pregled. Bio sam toliko uvjeren da je problem u njoj da mi nije ni palo na pamet da možda ja ne mogu imati djecu.
„Poslije nekoliko godina upoznala sam svog sadašnjeg muža. Danas imamo dvoje prekrasne djece. On me nikada nije pitao mogu li mu roditi nasljednika. Samo me je pitao želim li da zajedno gradimo život.“
Te riječi su me pogodile pravo u srce.
Pogledao sam prema njenoj porodici. Njen muž je držao mlađe dijete u naručju, dok se stariji dječak smijao nečemu što mu je govorio.
Izgledali su srećno. Upravo onako kako smo nekada nas dvoje zamišljali svoju budućnost.
„Drago mi je što si srećna“, rekao sam jedva čujno.
Ona je klimnula glavom i krenula prema svojoj porodici.
Ali prije nego što je otišla, zastala je i okrenula se.
„Još nešto treba da znaš. Prije nekoliko godina srela sam tvoju majku. Rekla mi je da si se ponovo oženio, ali da ni u tom braku nemaš djece. Tada sam joj rekla nešto što očigledno nikada nije prenijela tebi.“
Srce mi je počelo ubrzano lupati.
„Šta si joj rekla?“
Prišla mi je korak bliže i tiho izgovorila:
„Rekla sam joj da je možda vrijeme da prestanete kriviti žene i da konačno saznate istinu.“
Otišla je, a ja sam ostao nepomično stajati.
Već sljedećeg jutra zakazao sam pregled kod specijaliste.
Sedam dana kasnije sjedio sam u ordinaciji, držeći rezultate u rukama. Doktor me je pogledao i rekao:
„Gospodine, moram vas nešto pitati. Jeste li ikada ranije radili ove analize?“
Odmahnuo sam glavom.
On je duboko uzdahnuo.
„Onda se bojim da ćete danas saznati nešto što je trebalo da znate još prije dvadeset godina…“
