Prišla sam im sa osmijehom, pokušavajući sakriti koliko me pogodilo što ga ponovo vidim. Njegova supruga me pogledala i ljubazno upitala:
„Vi ste ona žena zbog koje je moj muž nekada mislio da nikada više neće voljeti?“
Osjetila sam kako mi obrazi gore od stida. Nisam znala šta da kažem. A onda je nastavila:
„Znate, moj muž mi je mnogo pričao o vama. Rekao mi je da ste ga odbili jer nije imao ništa osim stare kuće, nekoliko krava i zemlje. Ali upravo ta zemlja danas nam je donijela sve što imamo.“
Pogledala sam ga zbunjeno. Samo je ćutao.
Njegova supruga se nasmiješila i rekla:
„Danas posjedujemo veliku farmu, nekoliko firmi i zapošljavamo više od stotinu ljudi. Ali znate li šta je najljepše? Moj muž se nikada nije postidio svog porijekla. I dalje svakog jutra ustaje rano i odlazi na selo.“
Oči su mi se napunile suzama. Sjetila sam se dana kada sam odbila njegov prsten i njegovih riječi da će mi jednog dana pružiti sve osim grada.
A onda je on konačno progovorio:
„Znaš, nikada ti nisam zamjerio što nisi željela život sa mnom. Samo mi je bilo žao što nisi vjerovala u mene.“
Te riječi zaboljele su me više od bilo kakve uvrede.
Njegova supruga ga je uhvatila za ruku, a on ju je pogledao onako kako je nekada gledao mene.
Tada sam shvatila nešto što me potpuno slomilo. Nisam ja prije petnaest godina odbila siromašnog čovjeka. Odbila sam čovjeka koji me iskreno volio, a bogatstvo sam tražila na pogrešnom mjestu.
Dok su odlazili, ostala sam nepomično stajati. Nisam plakala zbog njegovog skupog automobila, velikog imanja ili novca.
Plakala sam jer sam tek poslije petnaest godina shvatila da sam zbog ponosa izgubila ljubav koju nikakav novac ne može kupiti.
