U koverti je bila fotografija na kojoj me otac drži kao dječaka, ispred našeg starog kamiona. Na poleđini je napisao da nikada nije želio da me bude stid njegovih ruku. Slova su bila kriva, kao da ih je pisao u žurbi.
Ispod fotografije nalazila se potvrda o uplati moje posljednje godine fakulteta. Znao sam da je otac tada prodao kamion, ali sam vjerovao da je posao jednostavno propao. Tek sada sam shvatio da je ostao bez jedinog izvora zarade kako bih ja završio studije.
Pokušao sam ga dobiti telefonom, ali se nije javljao. Otišao sam do autobuske stanice, pa do kuće. Sjedio je na klupi ispred dvorišta, u istom starom odijelu, zagledan u zemlju. Kada me ugledao, ustao je kao da je on nešto pogriješio.
Rekao sam mu istinu: nisam se bojao da će kolege ismijati njega, nego da će otkriti koliko sam slab. Zatim sam ga zagrlio i prvi put nakon mnogo godina zaplakao pred njim. Nije mi držao lekcije. Samo je rekao da čovjek može pogriješiti, ali ne smije ostati kukavica.
Sutradan sam otišao kod direktora i ispričao šta se dogodilo. Izvinio sam se ocu i pred kolegama. Neki su ostali bez riječi, a direktor je priznao da nije ni pomislio da svojim pitanjem može nekoga poniziti.
Nisam mogao vratiti onu večeru ni izbrisati očev pogled. Mogao sam samo promijeniti ono što dolazi poslije. Na sljedeću svečanost poveo sam ga pod ruku i predstavio kao čovjeka zbog kojeg sam sve što jesam.
