Na papiru nije pisalo samo koliko je dobio za sat. Na poleđini je sitnim slovima zabilježio datum mog rođendana i koliko mu još nedostaje za školski pribor koji sam danima gledao u izlogu. Shvatio sam da nije prodao sat zbog računa, već zato da me poštedi osjećaja da sam jedini bez novih svesaka.
Dugo nisam imao hrabrosti da mu kažem da sam ga pratio. Kada se vratio kući, izvadio je kesu iz ormara i pružio mi je kao da se ništa neobično nije dogodilo. U njoj su bili ranac i nekoliko svesaka. Rekao je da je dobio mali dodatak na poslu. Ja sam se nasmijao, ali nisam mogao zadržati suze.
Tada sam prvi put pomislio kako je lako pogrešno razumjeti čovjeka koji ćuti. Godinama sam vjerovao da me ne voli dovoljno zato što me rijetko grli. A on je svaki dan ostavljao dijelove sebe po gradilištima, radionicama i tuđim dvorištima da bismo mi imali ono što nam treba.
Počeo sam vikendom pomagati jednom majstoru, bez očeva znanja. Štedio sam od sitnih poslova sve dok nisam sakupio dovoljno da otkupim sat. U zalagaonici su mi rekli da je rok skoro istekao, ali da predmet još čuvaju. Istrčao sam napolje kao da nosim najveće blago na svijetu.
Na njegov sljedeći rođendan spustio sam kutijicu pred njega. Otvorio ju je, pogledao sat i onda mene. Prvi put sam vidio da mu drhte usne. Nije održao nikakav govor. Samo me zagrlio i šapnuo da nikada nisam morao dokazivati da sam dobar sin.
Sat danas više ne radi, ali ga i dalje čuvamo. Shvatio sam da ljubav ne govori uvijek glasno: nekad se krije u umornim rukama i stvarima kojih se neko odrekne. Koliko puta smo pogrešno procijenili roditelje samo zato što nisu znali pokazati osjećanja?
