Sljedeća rečenica glasila je: „Kad se rodio, ljekar mi je rekao da možda neće preživjeti noć, a ja sam tada obećao da nikada više neću dozvoliti sebi da volim toliko da me gubitak slomi.“ Čitao sam nekoliko puta, pokušavajući da razumijem čovjeka koji je čitav život bježao od vlastitog straha.
U nastavku je pisao o mom starijem bratu za kojeg nikad nisam znao. Dječak je živio samo jedanaest mjeseci. Otac ga je nosio po bolnicama, spavao na stolici uz njegov krevet i držao ga u rukama kada je posljednji put udahnuo. Poslije toga se zatvorio u sebe. Majka je mislila da će vrijeme pomoći, a on je sebi zabranio nježnost, uvjeren da će tako manje boljeti ako se ponovi tragedija.
Dnevnik je bio pun sitnica o meni. Zapisao je dan kad sam prohodao, ocjenu iz matematike koju sam slavio i moje prvo zaposlenje. Na stranici o mom vjenčanju pisalo je: „Htio sam ga zagrliti pred svima. Nisam mogao. Vidio sam koliko je čekao i koliko sam ga opet povrijedio.“
Pronašao sam i malu kutiju. U njoj su bile moje školske fotografije, crteži koje sam mislio da je bacio i papir s mojim prvim potpisom. Odjednom sam shvatio da otac nije bio ravnodušan. Bio je čovjek koji nikada nije naučio kako da izađe iz bola. To nije izbrisalo moje djetinjstvo, ali je njegovu hladnoću učinilo drugačijom.
Pokazao sam dnevnik majci. Plakala je dok ga je listala. Rekla je da nije znala koliko je toga zapisivao, i priznala da je pogriješila što je njegovo ćutanje godinama opravdavala riječima „takav je“. Obojica smo zaslužili razgovor koji nikada nismo imali.
Te večeri zagrlio sam svog sina toliko snažno da me pitao šta se dogodilo. Rekao sam mu da sam pronašao djedove riječi koje su zakasnile. Odlučio sam da moje nikada ne zakasne. Da li bi vam takav dnevnik pomogao da oprostite ocu?
